Krajem 1980-ih, dr. Kelin Wang je bio mladi geofizičar koji je doktorirao na Univerzitetu West Ontario u Kanadi. Rođen je i odrastao u Kini, gdje je čuo priče o tome kako je predviđanje spasilo hiljade života u gradu Haicheng, koji je 1975. godine pogodio zemljotres jačine 7,5 stepeni po Richteru.
Među seizmolozima koji proučavaju šta se dešava ispod zemlje, zemljotres u Haichengu poznat je kao "slučajan uspjeh" jer su vlasti evakuisale grad prije nego što je zemljotres pogodio i srušio gradske zgrade.
Wang, koji je sada viši istraživač u Geološkom zavodu Kanade, želio je unaprijediti nauku predviđanja zemljotresa. Tako je 2006. intervjuisao preživjele i lokalne vlasti u Haichengu i pregledao novootkrivene dokumente u nadi da će otkriti šta se zapravo dogodilo. Bio je potpuno razočaran.
“Moj san je bio da mogu predvidjeti zemljotrese. Zato sam otputovao u Kinu radi istraživanja. Ali ono što sam otkrio, vratilo me u stvarnost”, kaže za TRT World.
„Otkrio sam da historija Haichenga nije onakva kakvom se predstavljala. Zapravo, bilo je to uspješno predviđanje, ali je bilo slučajno.”
Taj zemljotres je uslijedio nakon niza od 500 manjih zemljotresa koji su zahvatili određeno područje za koje se kasnije ispostavilo da je bio epicentar.
Pod strogom kontrolom Komunističke partije Kine, vlastima je bilo relativno lako narediti evakuaciju u kratkom roku. Takav uspjeh u spašavanju života nikada se nije ponovio.
Već sljedeće godine, zemljotres u kineskoj regiji Tangshan ubio je najmanje 242.000 ljudi u, kako se smatra, jednom od najgorih prirodnih katastrofa u historiji.
Smrtonosni uzastopni zemljotresi u južnoj Turkiye 6. februara ponovo su pokrenuli debatu o predviđanju zemljotresa i zašto je naučnicima potrebno toliko vremena da pronađu način da predvide veliki zemljotres.
Nepotvrđena nauka
"Zemljotresi možda nisu predvidivi", kaže Susan Elizabeth Hough, seizmologinja iz Geološkog zavoda Sjedinjenih Država (USGS).
"Zašto početak pojedačnog zemljotresa može zavisiti od toliko malih detalja za koje se nikad ne možemo nadati da ćemo ih razumjeti dovoljno dobro da bismo rekli da će se zemljotres dogoditi sljedeći ponedjeljak ili mjesec od tog trenutka", kaže ona za TRT World.
„To je kao da pokušavate da shvatite zašto jedan list pada sa stabla u određeno vrijeme. A s lišćem je još lakše - barem postane žuto, crveno i smeđe prije nego što padne.”
“Ono što naučnici prilično dobro znaju jeste gdje će se zemljotresi dogoditi”, kaže ona. Decenijama su naučnici proučavali linije rasjeda ili pukotine na kojima se tektonske ploče - slomljeni komadi Zemljine površine - susreću i sudaraju jedna s drugom.
Moderni instrumenti i alati pomogli su im da mapiraju gdje su se i koliko često zemljotresi dešavali u prošlosti. Seizmolozi posmatraju vremensku skalu od stotina ili hiljada godina.
Trendovi iz prošlosti mogu im reći s relativnom sigurnošću očekuje li se sljedeći “veliki” unutar određenog — i prilično dvosmislenog — vremenskog okvira.
Ali tačan odgovor kada i gdje će taj veliki udariti, i dalje im izmiče. “Da bi se nešto kvalifikovalo kao predviđanje zemljotresa, mora se naznačiti tačno vrijeme, lokacija i magnituda”, kaže Hough, koja je i autorica knjige “Predviđanje nepredvidivog: burna nauka o predviđanju zemljotresa”.
“Ja sam u Kaliforniji. Sljedeći veliki zemljotres na rasjedu San Andreas mogao bi biti sutra, poput zemljotresa 1906. godine, ili bi mogao biti za sto godina od ovog trenutka.”
Otkako je Charles Richter smislio sistem za mjerenje jačine zemljotresa 1930-ih, naučnici su se fokusirali na prethodnike - geološke znakove ili druga opažanja - koji se dešavaju prije velikog zemljotresa.
Naprimjer, promjene u nivoima podzemnih vodonosnih slojeva, emisija plinova, elektromagnetnih valova i čudnog ponašanja životinja povezuju se sa zemljotresima.
“Problem je što se mnogo stvari dešava prije zemljotresa. Ali one se dešavaju i kada nema zemljotresa”, kaže Wang iz Geološkog zavoda Kanade. Studija preteča ima tendenciju promatrati stvari nakon činjenica - nakon što se dogodio zemljotres.
Pažljiviji pogled na potencijalne prethodnike obično otkriva da se dotični fenomen događa sve vrijeme, a ne samo neposredno prije zemljotresa - kao što je lavež ili zavijanje pasa bez ikakvog razloga.
Wang kaže da postoje neki prethodnici koje je teško objasniti - poput fluktuacije podzemnih voda i "aberantnog ponašanja životinja" - iako je njihova korisnost u predviđanju zemljotresa i dalje upitna.
Ali pokazatelj koji najviše obećava mogli bi biti prethodni zemljotresi - serija zemljotresa koji dolaze prije velikog zemljotresa, kaže on. “Međutim, vrlo malom broju velikih zemljotresa prethode ovi predšokovi.”
Za nekoga ko je započeo svoju karijeru s nadom da će jednog dana pronaći način da predvidi zemljotres, Wang sada kaže da je najbolja opcija koju čovječanstvo ima da izgradi jače zgrade koje će izdržati snažne udare.
“Srceparajuća scena za mene je srušena zgrada koja stoji rame uz rame s netaknutom zgradom. Ove dvije zgrade su prošle kroz isto potresanje. Ljudi u srušenoj zgradi također su zaslužili šansu da prežive.”
Algoritmi protiv majke prirode
Predviđanje kada bi veliki zemljotres mogao da se dogodi i koliki bi bio njegov intenzitet na osnovu proučavanja prošlih obrazaca duž linije rasjeda izgleda kao logičan način da se uhvati u koštac s problemom, ali je i izazov.
Rasjed Hayward u regiji zaljeva San Francisco u SAD-u jedna je od najistraženijih linija rasjeda, s dobro dokumentiranim zapisom o desetak zemljotresa.
“Ali ako pogledate pojedinačne zemljotrese, neki od njih su bili u razmaku od 100 ili 10 godina. Neki od njih imaju 100 ili 90 godina razlike.”
Posljednji veliki zemljotres magnitude 6,8 pogodio je ovo područje 1868. Čak i ako do sada nije bilo uspjeha, mašinsko učenje može pomoći naučnicima da bolje razumiju korelaciju između zemljotresa i potencijalnih prethodnika i predloženih obrazaca.
“Nisam do sada vidjela ništa obećavajuće. Ali sada donosimo mnogo veće računarske snage da bismo riješili problem”, kaže Hough.
Za sada se čini da nešto moćnije stoji na putu moćnim algoritmima i briljantnim umovima.
Treba samo pogledati posljednju katastrofu zemljotresa. Dvije pukotine presijecaju Turkiye - Sjevernoanadolski rasjed, koji se proteže blizu Crnog mora, i Istočnoanadolski rasjed, koji se nalazi ispod pokrajina na jugu, uključujući Kahramanmaras i Hatay.
Zemljotres 6. februara potresao je regije duž istočno-anadolskog rasjeda. Iako je poznato da su oba rasjeda seizmički aktivna, Sjevernoanadolski rasjed, koji se nalazi u blizini Istanbula, izazvao je niz velikih zemljotresa, uključujući jedan u Erzincanu 1939. i drugi u Izmitu 1999. godine, u kojem su poginule hiljade ljudi.
"To (Sjeverni rasjed) se pretvorilo u školski primjer kako zemljotresi na rasjedu pokreću jedni druge poput domina", kaže Hough.
Očekivalo se da će sljedeći veliki biti u Mramornom moru, gdje se nalazi 1.200 kilometara dug Sjevernoanadolski rasjed.
„Pa, gdje će se desiti sljedeći zemljotres? Nalazi se na drugom sistemu grešaka u potpuno drugom pravcu."
„Ponekad se čini kao da je to poruka: „Ti misliš da razumiješ ovo. Ali Zemlja je komplikovanija od toga.''
