Marija Njirjak (76) jedna je od vukovarskih majki koje već 31 godinu traže svoju djecu. Padom Vukovara, 18. novembra 1991. godine, gubi im se svaki trag.
Marija je jedna je od onih majki koje su se 1991. godine stavile na raspolaganje gradu Vukovaru i njegovim građanima koji su se našli pod stalnim napadima.
Ni granate je nisu spriječile da nabavlja hranu, donosi vodu u bolnicu, prikuplja lijekove i kuha hranu za hrvatske branitelje koji su u ono vrijeme držali punkt na Mitnici, gotovo pred njenom kućom.
Dok je pomagala gradu, bojala se za sinove od 18 i 21 godinu, te za supruga Janka, koji su od prvih dana branili Vukovar. Mlađi sin je preživio pad Vukovara, a za Jankom i starijim sinom Goranom i danas traga.
Kolonom sjećanja u Vukovaru danas će se obilježiti 31. godišnjica sloma odbrane tog grada i njegove žrtve u Domovinskom ratu.
Marija svake godine dolazi u Vukovar iz Zagreba, gdje trenutno živi. Posjećuje grobove sestre Franke i nećaka Brune na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Poginuli se te 1991. godine, kada je ona ranjena.
"Od rata sam u Zagrebu, prisilno, protjerana, tamo sam došla ranjena. Kada je pao grad, bila sam u vukovarskoj bolnici. Ušli su u bolnicu i pokupili ranjenike. Ostalo nas je još malo, koje su popisali. Bila sam u gipsu do pojasa. Može se reći da sam bila zarobljena. Tri dana su nas vozali svugdje i onda nas vratili", prisjetila se Marija.
Sestra Franka i nećak Bruno, kao i još ljudi koji su se u to vrijeme našli zajedno u podrumskim prostorijama, poginuli su u oktobru 1991. godine.
"Poginuli su kada sam ja ranjena. Svi su poginuli koji su tada bili sa mnom. Čekala sam da i ja umrem. Bila je prašina, a kada se slegla, vidjela sam da sam živa i pokušala sam izvući noge koje su propale u ležaj. Lijeva noga je bila zdrobljena. Izvukla sam se, vidjela sam krv, svezala sam nešto oko noge. Zvala sam pomoć, a onda sam pokušala izaći. Zdrobljenu nogu sam stavila preko zdrave i na laktovima sam izašla iz podruma do ulice", izjavila je Marija za AA.
Rane i sjećanja su svježi i nakon 31 godinu.
"I danas tražim sina i muža, nema nikakvih informacija. Već gubim nadu da ću ih pronaći. Sada su mi rane svježije nego tada. Tada sam imala neku nadu da ću ih pronaći. Bježala sam od ljudi koji su govorili da su mrtvi, nisam ih htjela slušati. Računala sam da će doći. Voljela bih da sam ih onda pronašla mrtve, ne bih razmišljala koliko su ih mučili. Teško mi je, nema groba, nema ništa. Borimo se da ostanemo normalni", ispričala je Marija.
Dan sjećanja na žrtve Vukovara obilježava se svake godine u znak sjećanja na pad grada 18. novembra 1991. pod kontrolu okupacionih snaga srpskih paravojnih formacija i tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA).
Opsada i bitka za Vukovar trajala je tri mjeseca, od 24. augusta do 18. novembra 1991. godine. Grad, koji je do pada u ruke JNA pretvoren u ruševinu, branilo je blizu 1.800 pripadnika hrvatskih snaga. Linija odbrane bila je duga deset kilometara.
U bitkama je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Prema podacima vukovarske bolnice, stradala su 1.624 civila i pripadnika Hrvatske vojske, a ranjeno je 1.219 osoba. Više od 22.000 prijeratnih stanovnika ostalo je bez svojih domova i protjerano je.
U Vukovaru se traže posmrtni ostaci još 383 osobe.
