Safet Oručević, nekadašnji gradonačelnik Mostara i direktor mostarskog Centra za mir i multietničku suradnju, u razgovoru za Anadolu povodom 30. godišnjice rušenja Starog mosta u Mostaru, izjavio je kako su zločinci rušenjem Starog mosta željeli građanima Mostara ubiti posljednju nadu u zajednički život, ali kako su napravili suprotan efekat i Mostarce učinili mnogo jačim i spremnijim da se brane.
Na današnji dan prije tačno tri decenije, nakon što je u više navrata pogođen projektilima Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), srušen je Stari most u Mostaru, simbol grada na Neretvi i remek djelo osmanske arhitekture iz 16. stoljeća, izgrađen prema nacrtima arhitekte Mimara Hajrudina, koji predstavlja jedan od najznačajnijih primjera bogatog kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
“Momentalno je teško opisati našu tugu. Pucnji u Stari most su istinski bili pucnji u dušu svakog Mostarca. Zločinci su uspjeli srušiti nešto što je stotinama godina bilo simbol i ovog grada i svih ovih prostora. Mi vrlo dobro znamo da će jednog dana za ovo odgovarati, i generacijama se stidjeti za sve ovo što su do sada napravili. Mostar, dragi naši prijatelji, može izgubiti čak i Stari most, ali nikada niko ne može ubiti dušu ovog naroda koji će i dalje ostati ovdje da brani svoj grad. Nema tih granata koje mogu ubiti ljubav prema ovom gradu i ubiti našu spremnost u borbi za slobodu svih Mostaraca i svih građana Stoca, Gacka, Nevesinja, Čapljine da se vrate svojim domovima”, historijske su rečenice Safeta Oručevića izgovorene 9. novembra 1993. u prenosu Radija Bosne i Hercegovine, neposredno nakon rušenja Starog mosta.
30 godina kasnije, u razgovoru za Anadolu Oručević se prisjeća jednog od najtežih momenata u historiji grada Mostara, pa i cijele Bosne i Hercegovine. Oručević kaže kako je to bio momenat u kojem je kao čovjek osjetio inat.
“Sve ono što su željeli da postignu rušenjem Starog mosta, da nam ubiju zadnji moral, da sruše sve moguće mostove zajedničkog življenja, nadu i vjeru u neki zajednički život, grad i državu, dobili su suprotan efekat. Iako smo bili i gladni, i žedni, goli, bosi, nenaoružani, tog momenta postali smo mnogo jači. Taj moral krenuo je kroz čitav grad, bili smo spremni nakon toga da se mnogo jače branimo i da mnogo teže izdržimo”, kaže Oručević.
Što se tiče efekta na njega kao čovjeka, Oručević navodi kako je to neko primio sa suzama, naravno grad je plakao za Starim mostom. Za sebe kaže kako je imao i suze, i inat, i bijes, ali je sve to okončano ponosom.
“Poslije 30 godina, poslije svih optužbi da smo mi srušili Stari most, da je to sve namješteno, a zločinci su izmislili mnogo scenarija pokušavajući da na leđa ovog naroda natovare sve ono što su oni uradili, od tih zločinaca mi smo, iz vrha hrvatske vojske, kupili snimke rušenja Starog mosta. Ukazali smo tačno na mjesta, autore i sve one koji su napravili ovaj teški zločini”, podvlači Oručević.
Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara, na čijem čelu je Oručević, u maju ove godine objavio je ekskluzivne i tokom posljednjih 30 godina u javnosti neviđene snimke granatiranja i rušenja Starog mosta u Mostaru, snimljenih sa položaja Hrvatske vojske sa utvrđenja na brdu Hum, iznad grada.
Ključna je Oručevićeva izjava objavljena uz pomenute snimke, u kojoj podvlači kako je ponosan da od prvog dana ovog stravičnog rušenja nikada nisu optuživali hrvatski narod nego monstrume koji su naredili i izvršili rušenje Starog mosta, što ponovo naglašava i u razgovoru.
“Mi to naglašavamo već 30 godina. Od posjete Vesne Pusić (op. a. bivša ministrica vanjskih i europskih poslova Hrvatske) koja je došla u Mostar i kazala: ‘Ja ću zbog ovoga ući u politiku jer neko mora govoriti u ime hrvatskog naroda. Kada vi ovdje govorite da Hrvati kao narod nisu zločinci, a moj narod šuti, moj narod štiti zločince’”, podsjeća Oručević.
Dodaje kako za ovih 30 godina još uvijek nije čuo da je s druge strane upućeno iskreno izvinjene, pokazana želja za pomirenjem a da, kako kaže, ispod toga nema neki skriveni plan i nastojanje da se ratni planovi na drugi način realizuju u miru.
“Naša ruka je uvijek bila pružena, svih ovih 30 godina, i bezobrazno bi bilo ne reći da je to tako. S druge strane, nikada nisu došle iskreno pružene ruke. To su bila stalno neka fingiranja, neki prikriveni planovi. Naša poruka danas je da mi moramo izdržati, mi se ne smijemo umoriti, znamo ko je to rekao, ne smijemo se umoriti u želji za zajedničkim životom, mirom i stvaranjem zajedničke države”.
Oručević ističe kako je danas glavna i vrlo važna poruka da mir nema alternativu.
“Koja je alternativa svima nama u građenju mira. Nema pobjednika, svi su gubitnici ako se ikada takvo nešto ponovi. Moramo biti neumorni u traženju rješenja i gradnji mira, korak po korak, dan po dan. Cijeli svijet je povezan na ovom mostu. Desetine, stotine hiljada ljudi uživa obilazeći Mostar i stari dio grada. Od toga žive ljudi, dolaze gosti iz svih krajeva bivše Jugoslavije i svijeta. Most je spojio ljude, šta je još potrebno da spoji političare, kojima je vrijeme da odu u prošlost”, poručuje Oručević.
Govoreći o aktuelnoj situaciji u Palestini, podvlači da i to jednako potvrđuje da mir nema alternativu, odnosno da sve suprotno tome može biti samo pokolj.
“Mir i rješenje za Palestinu nije nađeno 70 godina i trenutno se dešava najveći pokolj u svijetu nakon holokausta. To je odgovor kad neće da se nađu rješenja za mir”, zaključuje u razgovoru za Anadolu Safet Oručević, bivši gradonačenik Mostara i direktor mostarskog Centra za mir i multietničku suradnju.
Rušenje Starog mosta počelo je dvadeset dana ranije, a intenzivno 8. novembra 1993. Gađan je s obližnjih planinskih visova Planinice i Stotine granatama velike razorne moći. Granate su padale i na kule Taru i Halebinku koje su svojevrsni statički uteg mostu. Cijela jedna ulica sa dućanima zvana Kujundžiluk potpuno je nestala. Granate su dva dana za redom intenzivno rušile dio po dio mosta. I konačno u 10 sati i 16 minuta 9. novembra pokleknulo je remek djelo Mimara Hajrudina. Pao je u hladnu Neretvu.
