Paraplivači, prvaci, drugari i, najvažnije, borci. To su dvojica Ismaila, dvanaestogodišnjih dječaka rođenih bez razvijenih ekstremiteta. Ta činjenica, iako su tek na početku života, uz podršku porodice i zajednice ne sprečava ih da se bave plivanjem, skijanjem i fudbalom.
Ismail Zulfić se rodio bez ruku, a tri puta sedmično, utorkom, četvrtkom i nedjeljom, otac ga iz Zenice vozi u Sarajevo na trening plivanja, gdje mu se pridružuje Sarajlija Ismail Barlov, koji se rodio s nepotpuno razvijenim gornjim ekstremitetima. Barlov ne može ni hodati, pa se kreće uz pomoć bicikla.
„Ja nemam patele u nogama, ne mogu da stojim ravno i zato ne mogu da hodam. Ja sam se tako rodio. Ne bude mi teško jer sam se već navikao i mogu dosta toga uraditi na biciklu“, rekao je Barlov za TRT Balkan.
Obojica su nam rekla da su najbolji drugari, koji se druže i mimo treninga.
„Ja i on smo najbolji drugovi. Ako negdje zapne na pijesku ili ako ne može skinuti nešto, ja mu uvijek pomognem“, rekao je Zulfić, a Barlov je dodao da zajedno igraju igrice, voze biciklo i igraju fudbal. Pored toga, dječaci su naučili i skijati.
„Radim na sebi da bi pomogao tebi i bilo kome drugome u nevolji“
Oni treniraju u Plivačkom klubu Spid na Olimpijskom bazenu Otoka u Sarajevu uz pomoć trenera Amela Kape.
„Plivački klub Spid je prvi i jedini plivački klub za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, a naša ideja je da radimo pozitivan primjer inkluzije. Najtačnije je to da mi radimo kontrainkluziju, a to znači da mi u naš klub primamo i osobe tipičnog razvoja“, rekao je Kapo za TRT Balkan.
U klubu treniraju osobe s različitim vrstama, stepenima i oblicima invaliditeta, a trenutno ima između 150 i 160 članova. Djecu kako s poteškoćama u razvoju tako i tipičnog razvoja treniraju certificirani i educirani treneri.
„S obzirom na to da kroz studiranje na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja nismo imali priliku da radimo s osobama s invalidtetom, mi smo morali sami da idemo na različite edukacije. Moja prva edukacija i moj prvi dodir s osobama s invaliditetom plivačima bio je u Istanbulu na kampu za trenere plivače osoba s invaliditetom. Pored toga imao sam edukacije i u Zagrebu, Beogradu, Berlinu. I svi treneri u našem klubu su prošli i prolaze i dalje edukacije vezano za adaptivno plivanje u Novom Sadu, Zagrebu... Tako da mi svakodnevno radimo na sebi. Jer jedna krilatica našeg kluba je „radim na sebi da bi pomogao tebi i bilo kome drugome u nevolji“, navodi trener Kapo.
Sloboda u vodi
Zulfić je plivanje počeo trenirati s pet, a Barlov sa sedam godina. Odluku da ih upišu na plivanje donijeli su roditelji ovih dječaka zbog manjka fizičke aktivnosti u to vrijeme, a obojica danas odlučno tvrde da njihovi roditelji u toj odluci nisu pogriješili.
„Kada nam je naš Ismail Zulfić došao na prvi trening, praktično vi nemate često priliku da radite i vidite dijete koje nema gornje ekstremitete, tako da, iskreno, imao sam veliku tremu kako da ga pridobijem, zato što sam već od ranije znao da on ima veliki strah od vode. Tako da sam kroz neke super fazone i pedagoške fore uspio da ga pridobijem da on uđe u vodu i eto vidimo danas šta je i gdje je Ismail“, kazao je trener.
Barlov je rekao da mu je prvi susret s vodom bio jako čudan.
“Nekako sam se osjećao nesigurno u vodi i sada, kada je to prošlo, i kada sam stekao iskustvo, već je to drugačije.“
On najviše voli plivati prsno dok Zulfić, kako je rekao, najbolje rezultate ostvaruje u delfin tehnici, a obojica se bolje osjećaju u vodi nego na suhom.
„U vodi se osjećam puno drugačije jer na suhom ne mogu uraditi toliko aktivnosti koje mogu u vodi“, kaže Barlov, a Zulfić dodaje: „U vodi sam kao riba, a na suhom sam poznata ličnost.“
Njih podržavaju i prijatelji iz škole s kojima imaju jako dobre odnose. „Prijatelji mi kažu: 'Naprijed, Ismaile, samo se trudi, donosi nam još medalja'“, kaže mladi Zeničanin. Uz takvu podršku oni ustrajavaju i u redovnim treninzima.
„Mi osobe s invaliditetom ne dijelimo po težini, visini ili broju godina, nego po sposobnostima i onome šta oni mogu da urade. Naši šampioni su prvo trenirali jednom sedmično, pa dva puta sedmično, pa smo sada pojačali treninge na tri i čak i više puta sedmično, gdje smo uključili i suhe treninge. To su sada takmičarski treninzi gdje oni rade prave treninge kao i ostali plivači. Jako je specifično iz razloga što imamo, naprimjer, deset takmičara u jednoj grupi, pa mi pravimo deset različitih treninga kako bismo svakome prilagodili trening. Različiti su izazovi, ali na kraju mi uspijevamo da pobijedimo prepreke. Rezultat je jedino mjerilo uspjeha u sportu“, navodi trener ovih dječaka.
Paraplivanje ima 14 klasa u kojim se natjecatelji ne takmiče jedan protiv drugog.
„Ja njima objašnjavam da su oni u istoj ekipi i da se takmiče protiv vremena. Najbitnije je da pobijede to vrijeme, da spuštaju ljestvicu i da obaraju svoje lične rekorde, a kada obaraš svoje lične rekorde, to automatski znači da uzimaš i neke medalje, jer medalje se osvajaju na treningu, a ne na takmičenjima“, dodaje on.
Ultimativni cilj: Paraolimpijske igre 2024. u Parizu
S obzirom na to da su dječaci napunili 12 godina, sada mogu učestvovati i trenirati za plasman na velikim tekmičenjima. Trener Kapo je za TRT Balkan ispričao da su poslije elementarne škole plivanja za osobe s invaliditetom oni učili plivačke tehnike, nakon čega su prešli u takmičarski pogon gdje nastupaju na različitim takmičenjima, kako u BiH, a tako i u regiji, a od sada i u svijetu.
„Treniram tri puta sedmično, sat i po u vodi i sat vremena suhi treninzi. U vodi se prvo zagrijavamo malo pa onda radimo neke vježbe, zavisi sve od toga koji je trening u pitanju. Isplivamo i na kraju malo odmaramo pa idemo na suhi trening“, rekao nam je Barlov.
Ismail Zulfić se za takmičenje priprema tako što mu trenerica štopa vrijeme „i ja moram isplivati najbolje vrijeme da bi se prijavio na to takmičenje“.
Najveća želja trenutno im je odlazak na paraolimpijske igre 2024. godine u Parizu.
„Meni je cilj da oni osvoje jednu od velikih medalja da bi nekad u budućnosti bili prepoznati kao vrhunski sportisti i vrhunski građani, predstavnici ove naše lijepe zemlje u cijelom svijetu“, kaže trener Kapo.
Pokretači promjena
Ljudima koji kažu da nešto ne mogu, mali, a veliki borci Zulfić i Barlov poručuju da trebaju biti zadovoljni životom jer su neki problemi zapravo sitnice.
„Kažem im da ne odustaju i da plivaju, da se bave sportom, jer sve se može kad se hoće“, poručuje Zulfić.
„Oni su već promijenili našu mikrosredinu. Oni su već promijenili razmišljanje našeg društva. Ovi dječaci za mene predstavljaju velike heroje i motivatore. Prije svega mi kao tipični ljudi kao imamo nekih problema, a ustali smo ujutro nervozni, ustvari praktično nemamo nikakvih problema - hvala Bogu živi, zdravi, nasmijani“, navodi Kapo.
On dodaje da „kada vidite nekoga na suhom ko možda na oko izgleda drugačije, a takav je heroj i motivator - oni nam pokažu da mogu sve učiniti samo ako im se pruži jednaka prilika.
Onda praktično mi shvatimo da nemamo nikakvih problema. Tako da su oni veliki motivatori, prije svega meni, pa i našem društvu“, zaključuje trener.
