O gotovo četiri godine agresije na BiH mogao bi se napisati jedan duži roman, u smislu raznih teškoća, raznih iskustava i zločina.
Povodom Međunarodnog dana žena, najinteresantnije bi bilo izdvojiti doprinos bosanskohercegovačke žene u odbrani domovine, časti, slobode i nezavisnosti.
U razgovoru za TRT Balkan, članice "Žene borci 92-95" ispričale su svoje priče o odbrani domovine svojim hrabrim srcima.
Sabaheta Ćutuk je bila diplomirana pravnica koja se pred rat preselila u Višegrad gdje je svoju ljubav s Dževadom krunisala vjenčanjem. Međutim, nisu bili spremni na zlo, na agresiju pomračenog uma.
U februaru 1992. godine su se vjenčali, već u junu je Sabaheta izgubila Dževada, a u septembru ranjena.
Sanjajući slobodu, potisnula je bol u svom srcu jer je njena želja da opstane bila jača.
Dala je svoj doprinos u sanitetu, kulturnom životu, pomažući majkama da spreme svoje sinove.
„Bosanskohercegovačka žena je zaista jedan poseban čarobnjak. Trebalo je od ničega znati napraviti nešto da preživimo“, izjavila je Sabaheta za TRT Balkan.
Učestvovala je u akciji izvlačenja više od 2000 civila na slobodnu teritoriju prema Goraždu. U tom jednom izvlačenju civila, Sabaheta je bila teško ranjena u predjelu abdomena.
„Ja sam bila prva osoba koja je na području te istočnobosanske operativne grupe ranjena u stomak i preživjela trbušno ranjavanje, jer dotad mi nismo imali ni lijekova ni hirurga...“, dodala je Sabaheta.
Borba žene koja se nastavlja i nakon rata
Bitno je naglasiti da žene borci nisu trebale biti mobilisane kao muškarci, po zakonu, one su se dobrovoljno prijavile da brane domovinu, i to hrabrim srcem.
Jedna od njih je Rasema Ražanica. Nakon što je Rasema Ražanica izgubila supruga, kuću i prijatelje, kao žena vojnog komandanta jedinu utjehu je vidjela u tome da odbrani domovinu.
„Moj suprug rahmetli, kao komandant jedne jedinice poginuo je upravo iznad porodične kuće, na Zlatištu ispod Trebevića“, rekla je Rasema pokazujući mjesto stradanja svoga supruga.
Nosila je uniformu, vojne čizme, imala je obuke, vojne vježbe, postrojavanja, bila u potpunoj spremnosti - ako je zatrebalo da se ide na liniju, u obilazak, da se pomogne, ako je trebala humanitarna pomoć.
Nažalost, Rasemina borba se nastavlja i nakon rata.
17 godina je tragala za svojim bratom koji je pred rat otišao u Srebrenicu da radi kao mladi učitelj. Međutim, padom Srebrenice nikada se više nije javio, a pronađen je 2012. godine u tercijarnoj grobnici.
Mnoge od njih bile su logistička podrška, u zdravstvu, profesorice koje su učile djecu po haustorima i skloništima. Kulturni život zahvaljujući njima u BiH nije stao, bez obzira na rat.
Žene su nastavile da se bore, da daju doprinos na razne načine. One sebe opisuju kao "pozadinu fronta", kao žene, majke, sestre koje podržavaju one koji se bore na prvim linijama.
"Najbolje fešte su bile u ratu"
Mladost koja se radovala i dok je stradala, koja nije dopustila da se uništi.
„Mladost, borba, opstanak, dobijaš informacije, silovanja, ne mogu na svoju Ilidžu otići. To je meni bilo nepojmljivo nešto. Ko je to meni zabranio da izađem na moju Ilidžu gdje sam rođena?“, rekla je Meliha Muratović koja se kao mlada djevojka pridružila Armiji RBiH.
„Gledate jednu djevojčicu, 16 godina, i ne razmišlja da li će ostati bez ruke, bez noge, ranjena, ne sklanja se. Da se razumijemo, mi nismo bile vojne obaveznice. Znate, sve što smo uradile, uradile smo za našu državu, za našu domovinu“, dodala je Meliha.
Prema evidenciji, 31. decembra 1995. godine u Armiji Republike Bosne i Hercegovine je bilo 5.360 žena.
Koliko god su bile hrabre, najmanje su strahovale za sebe
Bez oklijevanja, 5. aprila 1992. godine mlada Suada Džino se među prvim ženama pridružila vojsci i ostala cijeli rat.
Suada smatra da je nemjerljiv doprinos oslobođenju, doprinos njene majke.
Suadina je sudbina bila da ostane u sastavu profesionalne vojne službe, gdje i danas uspješno radi.
"Koliko god da smo bile hrabre, najmanje smo se bojale za sebe, ja sam strahovala više za brata, šta će se s njim desiti jer je bio u Sarajevu. Vi ne vidite kraj tu, samo molite Boga da svi vaši najmiliji ostanu živi”, rekla je Suada Džino.
Sestre Kristina i Katarina
Kristina Mujak je imala 16 godina kada je pristupila Armiji RBiH, zajedno sa svojom sestrom Katarinom koja je samo godinu starija.
Na početku je bila bolničarka, imala je odlazak u nekoliko akcija iako je imala samo 16 godina.
Poslije je radila kao referentica odreda, a povod za pristupanje u Armiju je bila pogibija njene sestre kojoj je bilo 10 godina, njenih komšija i prijatelja.
Kroz pogibiju svoje sestre nije gledala svoje uključenje kao osvetu, nego da pomogne Armiji koliko može, ako ništa, da pomogne ranjenicima.
Sve borkinje su sebe opisale kao "pozadinu fronta", kao žene, majke, sestre koje podržavaju one koji se bore na prvim linijama.
“Zlatni ljiljan” se dodjeljivao pojedincima za najsmjelije i najhrabrije ratne podvige, a “Zlatni ljiljan” dobilo je 13 žena.
