Alpinista iz Bosne i Hercegovine Tomislav Cvitanušić 17. maja 2023. godine pristupio je najvišem svjetskom vrhu, Mount Everestu, s još četvero internacionalnih alpinista i njihovim Sherpama.
58 dana je Tomislavu trebalo od odlaska iz Sarajeva i povratka u glavni bh. grad, od čega je 46 dana osvajao Everest. Za TRT Balkan je govorio o ovom pohodu koji mijenja čovjekov pogled na svijet.
“Ja sam očekivao da će taj osjećaj biti osjećaj moći i snage, ali u tom trenutku, kada sam pristupio na krov svijeta, na najvišu tačku naše planete, osjećao sam se jako, jako malen i, dodao bih, jako prolazan”, na početku razgovora za TRT Balkan je ispričao Cvitanušić i objasnio:
“Čitao sam da su Mount Everest i Himalaji tamo već 60 miliona godina, a mi, ljudi, u odnosu na tih 60 miliona godina smo zaista kao treptaj oka, i nisam siguran da imamo pravo da se osjećamo moćno i snažno u tom trenutku. Možda bi bilo najbolje da se osjećamo zahvalni, jer jako mali broj ljudi na planeti je imao priliku da bude na krovu svijeta i da pogleda ispod sebe planine, a svi ti vrhovi su viši od 8 hiljada metara.”
Samo penjanje na Mount Everest je opasno po život. U prilog veličini Himalaja i silini uslova u kojim se alpinisti širom svijeta penju do samog vrha ide činjenica da će sezona 2023. ostati upamćena u historiji Everesta kao najgora sezona u smislu broja žrtava. 17 penjača i Sherpi su u ovoj sezoni izgubili živote, a sa strahopoštovanjem i Cvitanušić se na početku svog putovanja zapitao: je li možda on sljedeći?
Zbog toga on ali i struka naglašavaju da na ovaj pohod nikada ne treba ići sam: “Na vrh je najbolje ići u timu ili barem dva penjača da idu ka vrhu. Ako ništa - ko će vas fotkati kada dođete na vrh, a da to ne bude selfie”, našalio se.
“Jako je važno u slučaju da se nekom od nas nešto dogodi, da neko može da reagira. Ako ste sami, nekoliko ovih nesreća koje sam pominjao, smrtnih slučajeva ove godine na Everestu, otpada na penjače koji su željeli da idu sami ka vrhu. I oni jednostavno nestanu, niko ne zna ni gdje su i za njih se nikada više ne sazna. Ići u paru i timski - ja sam timski igrač i dolazim iz timskih sportova - ići u paru je pametna i dobra odluka, i sigurno je drugačije kada s nekim idete ka vrhu.”
Do vrha sa Sherpama – zasjenjeni uspjehom zapadnih penjača
Sherpa je ime autohtonog naroda u Nepalu, koji najbolje poznaje sve vrline i mane ovih ledenih vrhova. Oni se rađaju i žive na velikim nadmorskim visinama i, kako Tomislav objašnjava, u njihovim genima je sposobnost da se puno bolje nose s visinom nego ‘gosti’ penjači.
“Bez Sherpi je nemoguće penjati tu planinu. 1953. godine kada su prvi penjači izašli na krov svijeta, na Mount Everest, to je učinio Sir Edmund Hillary sa svojim Sherpom Tenzingom Norgayem. Ono što je zanimljivo je da su postigli džentlmenski dogovor da nikada neće reći koji je bio prvi koji je stao nogom na krov svijeta, i do dan-danas se to nije saznalo i možda je lijepo da je tako ostalo. Također, potrebno je reći da često oni ostanu nekako sa strane”, kaže Cvitanušić i dodaje:
“Kada je riječ o uspjehu zapadnjaka i penjanju na Himalaje, nekako se te Sherpe stave sa strane. Ja sam isto tako pristupio na vrh sa Sherpom koji se zove Phurba Gjalke Sherpa. Oni uvijek imaju na kraju Sherpa, kao kad bismo mi imali na kraju Bosanac ili Hercegovac iza prezimena. Uloga Sherpe sa penjačima, s nama koji dolazimo je, naravno, da nam bude vodič. Te Sherpe su jako kompetentni, oni su vrhunski penjači, oni poznaju tehniku penjanja, tehniku svladavanja padine.”
Dok Tomislav u Sarajevu sabire utiske, Phurba Sherpa s kojim je on pristupio vrhu nesumnjivo se priprema za svoj jubilarni, deseti pohod na Everest.
“Phurba i ja smo išli skupa do vrha i natrag, i kada sa nekim provedete skoro dva mjeseca u takvim uslovima, jer ne možete vi tu impresionirati nekoga svojim automobilom, društvenim statusom ili poslom… Tu nema toga materijalnog, tu ste samo vi i ono što je suština vas kao osobe. I kada nekoga upoznate u takvim uslovima, onda ta osoba ostane u vašem srcu za život, kao što ću se ja uvijek prisjetiti Phurbe. Nas dvojica imamo fotografiju na vrhu i ta fotografija će biti uramljena u mom domu.”
Čast i odgovornost uloge vođe tima
Ovom bh. alpinisti je nepalsko Ministarstvo turizma dodijelilo ulogu vođe internacionalnog penjačkog tima zbog bogate penjačke pozadine i osvajanja evropskih i američkih vrhova.
“Prilikom rješavanja tih administrativnih stvari koje su potrebne za penjanje na Everest, da bi se dobila dozvola, morate poslati ljekarsko uvjerenje i potvrde o osiguranju u slučaju opasnosti u spašavanju. Ima tu dosta papirologije, kako mi to kažemo. Između ostalog, šalje se i penjačka biografija - na kojim ste planinama bili. Glavni Sherpa u agenciji donosi odluku ko će biti tim lider u ime penjača koji će ići na Everest, i ja pretpostavljam da je to zbog moje pozadine, gdje sam penjao najviše vrhove Sjeverne Amerike, Južne Amerike, Afrike i evo sada i Azije i Evrope, naravno, tu je Elbrus u Rusiji. Ja nisam otišao na Everest, kako volim da kažem, pravo s Trebevića. Ja sam s Trebevića krenuo, pa sam išao preko Triglava pa na Grossglockner, Mon Blan. Išao sam polako. Dobijao sam na visini kroz svjetska gorja i pretpostavljam da mi je zbog toga ukazana čast, a zaista je bila čast da to bude neko iz tako male zemlje, jer Bosna i Hercegovina ima manje stanovnika nego glavni grad Nepala u radnim danima, kada je tamo po 4 miliona ljudi koji tu rade i borave”, objasnio je Tomislav.
U timu su pored Tomislava bile dvije žene iz Francuske i Indije, te dvojica muškaraca iz Njemačke i Meksika, za koje je rekao da su prekaljeni alpinisti i alpinistice o kojima nije morao brinuti već provoditi komunikaciju između glavnog Sherpe i ostatka tima.
“Ta alpinistica iz Francuske 2018. godine zbog neke bolesti završila je u invalidskim kolicima i dvije godine provela u njima. Ona je majka troje male djece i nakon što su uspjeli naći to rješenje za njenu bolest 2020. godine, ona je odlučila da se popne na Everest, što joj je pošlo za rukom sada u timu u kojem sam i ja bio. I to pokazuje koliko je penjanje Everesta ustvari više voljna stvar i mentalna snaga nego fizička snaga”, kaže bh. alpinista.
Tomislav se nada da će njegov uspjeh potaknuti i alpinistice iz Bosne i Hercegovine da se usude na ovaj pohod i jedna od njih tako postane prva žena iz BiH koja se popela na Everest.
“Ono što je također važno reći je da mi još uvijek u Bosni i Hercegovini nemamo ženu ili djevojku koja je došla na krov svijeta i možda će i ovaj moj uspon sada potaknuti nekoga, neku ženu ili djevojku u Bosni i Hercegovini da to napravi i da ostane zauvijek upisana u historiju planinarstva i alpinizma.”
Cvitanušić ističe da ulogu vođe tima vidi kao čast, ali i poticaj da dodatno obrati pažnju na vlastito ponašanje jer, kako je kazao, “nisam predstavljao samo sebe, ja sam predstavio i našu kulturu i ljude iz Bosne i Hercegovine”.
58 dana od odlaska do povratka u Sarajevo
Uspon na Mount Everest nije put od nekoliko dana, već "igra" čekanja povoljnih vremenskih prilika i nižih brzina vjetrova koji znaju biti orkanski od po 120-130 km na sat. Tomislavova ekspedicija je trajala 46 dana, a 58 dana ukupno od odlaska do povratka u Sarajevo.
“Ono što je meni bilo najteže je ustvari to iščekivanje u baznom kampu, ta neizvjesnost. Odlazak na Everest može završiti na način da tamo provedete dva mjeseca i da se vratite neobavljena posla zato jer vrijeme nije bilo takvo da je dopustilo da se popnemo na krov svijeta. Ne može se tamo stići i otići kada mi želimo. Čeka se taj ‘weather window’, odnosno, kako oni to zovu, vremenski prozor kada se može popeti. Taj vremenski prozor može biti 24 sata, može biti sedam dana od sezone do sezone”, objasnio je.
On ističe da se prilika za uspon na Everest ukaže samo jednom u životu iz više razloga, među kojima su fizička i mentalna priprema, a i novčane cijene koja se mora platiti. S obzirom na njegovu penjačku pozadinu, kako kaže, bilo je logično da se proba odvažiti na uspon.
“Ispalo je ovako kako je ispalo, ali ja mislim da se u životu često plašimo nečega i da smo stalno u nekom strahu. Treba izaći iz tog malog kruga te zone komfora i ući u taj veliki krug gdje se magija dešava. Uraditi neke stvari na drugačiji način, probati nešto novo. Najteže je pobijediti sebe. Da li sam ja pobijedio sebe, ne znam, ali radim na tome, jer ako mi imamo tu unutrašnju borbu i ako smo svjesni svojih slabosti, onda mislim da smo na pravom putu da postanemo bar malo bolji, a cilj je svakog dana bar da budemo malčice bolji i to je smislen ljudski život.”
Oduševljenost ljubaznošću Nepalaca
Sam put u Nepal je za Tomislava bio interesantan jer je to, kako je rekao, “jedna potpuno drugačija kultura od naše, oni imaju svoju religiju, oni imaju svoj način života, življenja i ponašanja, ali ja to mogu podvući pod jednu riječ - šta sam ja naučio u Nepalu, šta sam zatekao jeste ljubaznost”.
“Ovdje na Balkanu se ljubaznost smatra slabošću i ljudi koji su ljubazni percipiraju se slabima ili da nemaju svoj stav, a ustvari tamo su Sherpe koji su jako kompetentni, koji su fantastični, opasni penjači, oni su najljubazniji. Ne smijemo suditi o ljudima prema izgledu, jer prema izgledu vi nikad ne biste rekli da je recimo moj Phurba Sherpa s kojim sam penjao već osam puta bio na krovu svijeta, a sa mnom izašao deveti put. Tako da sam i to naučio, da ne sudim po izgledu, da ljubaznost apsolutno ustvari pokazuje nečiju snagu”, dodao je Cvitanušić.
Kultura poštovanja drugog čovjeka i količina ljudskosti koju je bh. alpinista doživio je, kako je rekao, nešto što bi možda mogli da se ugledamo na njih i da uvezemo kod nas.
“Uvijek ima prostora da budemo bolji i zašto izmišljati toplu vodu ako možemo kopirati od nekoga nešto što je lijepo, ta ljubaznost i odnos prema drugima u Nepalu su bili fascinantni”, zaključio je on opisujući odnos Nepalaca prema stranim alpinistima koji idu u pohod na Everest.
Putovanje ka vrhu
Sam put do baznog kampa traje sedam dana, putuje se kroz sela Nepala, a bazni kamp je na visni 5350 metara, kada se već, kako je opisao, osjeća visina.
“Vi već tu nemate apetit, spava se u šatoru, u vreći. Navečer je hladno kada se ide spavati, ujutro još hladnije kada se probudite. I da je to jedan, dva, tri dana, ok, međutim, bazni kamp je 10, 20, 30, 40 dana. Jer u tih 58 dana koliko je trajala moja ekspedicija, ja sam u baznom kampu proveo više od 40 dana.”
Dodaje da je iščekivanje u takvom okruženju, “kada nemate luksuz kupatila, kada nemate luksuz tih stvari da otvorite frižider ili da naspete sebi vode da pijete sa česme je jedno iskustvo koje nas uči da cijenimo male stvari, pogotovo kada se od iznad baznog kampa u više kampove, kada još manje ima bilo čega od onih stvari koje imamo u svakodnevnom životu. Pa mi ovdje peremo auta pitkom vodom, a gore moramo topiti snijeg i led da bismo dobili pitku vodu”.
Put od baznog kampa do kampa C1 vodi kroz Khumbu ledopad.
“Khumbu ledopad je ustvari kockanje sa životom penjača jer ne postoji garancija da ćete stići u C1. Khumbu ledopad je jedno brdo leda i ogromni blokovi leda veličine zgrada i tu se stalno mijenja konfiguracija, jer se on pomjera prema dolini, kažu svaki dan metar i po. Prolazak kroz njega je igra živaca - šest do sedam sati penjanja, pet, u zavisnosti koliko je brz penjač. Taj strah je stalno prisutan, pažnja i osluškivanje - to se sve radi u tišini, ako nešto pada, ako dolazi do lavine, da pokušamo nešto uraditi, mada često to više nije u našim rukama, nego šta se desi, desit će se. C1 je nakon Khumbu ledopada glečer od dva sata laganog hoda gdje treba paziti na ledeničke pukotine”, kaže Cvitanušić za TRT Balkan.
Bh. alpinista je ispričao da kamp C1 služi kao prenoćište i prelazna tačka, na kojoj se u povratku nisu ni zaustavljali. C2 je opremljeniji kamp sa čak i malom kuhinjom. Iznad C2 dolazi se, kako objašnjava, do ‘skoro okomite stijene koja vodi u kamp C3’ i dodaje:
“Mi govorimo satima penjanja, ali kad se dođe do te stijene, to je otprilike negdje na nekih sedam hiljada i tu se može uključiti kisik. Bez njega više se zapušete, sporiji ste i može doći do problema, ali više manje, svi uključuju kisik negdje na sadam hiljada kada se krene uz taj zid ledeni zid prema prema C3.”
Boca s kisikom je obavezan prtljag
Kisik se planinaru može uključiti iznad kampa C2, međutim, uključivanje kisika je individualna stvar i odluka glavnog Sherpe. Količine kisika koje se nose u bocama, u zavisnosti od toga koliko penjač troši, treba štedjeti i rasporediti na način da ga ima dovoljno kako za uspon tako i za povratak, ali i nepredviđene situacije.
“A nemate ni izbor kada govorimo o toj prilagodbi na masku i jednostavno tako je kako je, i vi to prihvatite. U prvom trenutku nije baš prirodno nositi masku i udisati zrak iz boce koja je u ruksaku, ali ja sam sebi rekao: 'Pa i drugi se tako penju, i drugi su sa maskom, ako oni mogu, možeš i ti', i tako sam se hrabrio. Nakon određenog vremena se naviknete i onda više ne razmišljate o tome jer ste fokusirani na penjanje, na siguran korak, da se ne napravi neka greška jer ste stalno na užetu. Kada govorimo o alpinizmu i o penjačkim tehnikama, fokus je na savladavanju te padine pa i zaboravite da imate masku, i ne misite na to”, rekao je Tomsilav.
Najozbiljniji i najopasniji dio uspona
Kada penjač pristupi kampu C3, sami vrh je, kako Cvitanušić opisuje, “i blizu i daleko odakle se možda malo vidi Everest, jer iz C3 ustvari počinje taj najozbiljniji i najopasniji dio”.
“Iza C3 dolazi jedna jako strma padina koju treba savladati i onda dolazi padina koju je potrebno prijeći poprijeko. Ne idemo u visinu, nego idemo lijevo ili desno, što je vrlo rizično za penjače. Nakon nje se prolazi pored ‘Yellow band’, odnosno žute trake - to je neko kamenje žućkaste boje koje kada se gleda odozdo, izgleda kao jedna žuta traka, iza nje se dolazi na jedan greben. Preko njega kad se prijeđe dolazimo u kamp C4 koji se nalazi na 7.950 m i to je jedan kamenjar. On je na južnom sedlu”, prepričava on i dodaje:
“Mi smo imali problema kada smo stigli 15. maja u C4, koji je u zoni smrti na 7.950 metara, da postavimo šator zbog izuzetno jakog vjetra. Plan je bio da tu noć u ponedjeljak navečer krenemo ka vrhu jer smo imali informaciju iz baznog kampa preko Katmandua i vremensku prognozu da se može popeti tu noć Mount Everest, da će biti taj vremenski prozor. Međutim, u međuvremenu se promijenilo to sve, puhao je orkanski vjetar i mi smo jedva postavili šator. Nas pet je bilo u šatoru za dvoje. Primili smo čak jednog Sherpu koji je pokušavao staviti svoj šator, pa nije mogao. Rekli smo mu da ulazi jer, smrznut će mu se ruke, a na toj hladnoći možete pokušavati postaviti šator maksimalno tri do četiri minute”, rekao je on.
U tom šatoru tim je proveo narednih 26 sati zato jer je vjetar bio toliko jak da nisu mogli ni da izađu vani, kako kaže: “Jednostavno smo bili tu jedni uz druge. Zagrnuli smo se vrećama koje smo imali za spavanje jer nismo imali mjesta da ležimo i 26 sati smo proveli u toj situaciji sa vrlo malo vode. Da bi u utorak poslijepodne u pet sati dobili poziv radiovezom iz baznog kampa kada su nam rekli da će noćas, u utorak navečer, biti vrijeme prilično dobro za penjanje, kada je vjetar na grebenu bio nekih 30 km na sat, što je bilo ok da prođemo”.
On i njegov Sherpa morali su birati, ili da idu ka vrhu ili da se vrate, jer su već 26 sati, zarobljeni jakim vjetrom, neplanirano trošili kisik. Donijeli su konačnu odluku.
“Phurba se okrenuo prema meni i rekao: ‘Šta ti misliš?’, kažem: ‘Šta ti misliš? Ti si iskusniji od mene i bio si 8 puta gore’. Kaže: ‘Ja bih probao.’ Kažem: ‘I ja bih probao.’ Mi smo se dogovorili za pet minuta, jer bi mi bilo žao da bar ne pokušam. I krenuli smo u 6:15 poslijepodne, da bi u 8:21 ujutro, nakon 14 sati, pristupili na vrh Mount Everesta. Ja ne koristim riječ osvajati, jer mi ne osvajamo planinu, ne možemo mi osvojiti nešto što je puno veće i puno moćnije od nas.”
Na vrhu su proveli nekih desetak minuta, napravili fotke i snimili video.
“Problem je bio kad smo stigli na vrh, ja sam htio da izvadim kameru. Međutim, onda sam shvatio da mi je rajfešlus na odjelu smrznuo i nisam smio ni pokušati da ga otvorim jer u slučaju ako ga pokvarim, ili ako se otvori taj rajfešlus, to bi bila i neka smrtna presuda jer se moram vratiti”, kaže Tomislav i dodaje da je fotografije potom napravio njegov Phurba Sherpa.
Povratak do kampa C4 trajao 9 sati
“Dolazak na vrh je tek prvo poluvrijeme, fudbalskim žargonom da kažem. Silazak je najopasniji. Penjači su opijeni adrenalinom, nekim uspjehom. Padne koncentracija, dođe do poskliznuća ili nisu proračunali dobro kisik, nestane kisika u boci, počnu da haluciniraju ili dođe do pojave simptoma visinske bolesti - nakupljanje vode u plućima i dolazi do smrti."
Na silasku je Cvitanušić shvatio da ne osjeća prste na nogama zbog čega je iz baznog kampa prevezen helikopterom u bolnicu u Nepalu. Na sreću, ljekari su uspjeli spasiti promrzle dijelove.
“Osjećao sam da ne osjećam prste na nogama. Međutim, moram sići. Ne mogu ja tu sada stati pa to provjeravati jer ne možete tu ni skinuti jaknu ni čizme. Silazili smo do baznog kampa naredna dva dana. Prenoćili smo u C4, imali smo rezervnu bocu s kisikom da možemo prespavati i da siđemo niže. Prilikom silaska, samo sam ponavljao da ostanem koncentrisan maksimalno, da vodim računa o svakom koraku jer nije penjanje vrha kada dođete na vrh, penjanje vrha je uspješno kada se vratite tamo odakle ste krenuli”, rekao je Tomislav i dodao:
“Dolazak u bazni kamp je za mene bio da mogu reći da je misija završena. I moj učitelj Muhamed Gafić, koji je sve to pratio, javljao i obavještavao bosanskohercegovačku javnost, ja sam preko satelitskog lokatora slao te poruke, nije htio objaviti da sam na vrhu. On je objavio da smo popeli vrh tek kad smo sišli u C4, kad smo zamijenili boce s kisikom. On je tek tada objavio vijest da sam uspio pristupiti na vrh.”
“Penjanje na Everest i putovanje u Nepal… Samo penjanje na Everest bi trebalo da zvuči ovako moćno i silno, i da ja sada budem važan. Međutim, to putovanje vas samo prizemlji i podsjeti da smo mi ipak samo ljudi i da možemo puno toga uraditi nekako na bolji način. Podsjeti nas na našu prolaznost i koliko smo maleni. Eto, ako mogu to sumirati, to je rezultat ovog putovanja i vrlo sam zahvalan na tome”, zaključio je Cvitanušić u razgovoru za TRT Balkan.
