Bosnu je kao „Horion Bosona“ ili „mala zemlja Bosna“ prvi put spomenuo bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu „O upravljanju carstvom“ (lat. De administrando Imperio). Pored navoda da obuhvata prostor oko gornjeg i donjeg toka istoimene rijeke Bosne, u svom dokumentu on spominje i prva dva poznata grada Bosne: Katera – smješten na prostoru oko Sarajevskog polja iznad Butmira, i Desnik – smješten na prostoru od današnje Breze do Visokog.
Povelja Kulina bana “rodni list” bh. državnosti
Utvrđivanje bh. državnosti nastavilo se stoljećima poslije. U 12. stoljeću, prije 833. godine, napisana je Povelja Kulina bana, najstariji do sada pronađeni i očuvani bosanski državni dokument, a smatra se prvim zvaničnim dokumentom koji potvrđuje državnost Bosne i Hercegovine, to jeste „rodnim listom“ bosanske državnosti.
Jedan je od najznačajnijih i prvih zvaničnih dokumenata svih južnoslavenih naroda i država koji govori o trgovinskoj saradnji, slobodi kretanja ljudi, ideja i roba. Napisana 1189. godine, najstarija je bosanska isprava, pisana bosanskim književnim jezikom, ćiriličnim pismom bosančicom i latiničnim pismom na latinskom jeziku. Prvi je bh. dokument upućen stranom vladaru, i kao takav, prvi dvojezični dokument namijenjen i onima koji ne razumiju bosanski jezik.
Dakle, njen značaj se ogleda u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. Iz sadržaja Povelje može se uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, iako, kako smo ranije pisali, o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća.
Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka. Dva primjerka se danas nalaze u Dubrovniku, a treći, nakon nestanka iz Dubrovnika, od 19. stoljeća se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.
Ime Bosna registruju i “Ljetopis popa Dukljanina“ iz 12. stoljeća i “Franačka hronika“ iz 8. i 9. stoljeća. Stoga se zasigurno može uzeti u obzir da je ime Bosna – rijeka, zemlja i država – poznato još i prije ovih historijskih dokumenata, čak i prije devetog stoljeća, ističe dr. sc. Izet Hadžić u svom naučnom radu “Povijesni kontinuitet razvoja državnosti Bosne i Hercegovine do Prvog svjetskog rata”.
Bosna prije dva svjetska rata
Bosna se u srednjem vijeku prvi put spominje kao zemljica smještena u gornjem toku rijeke Bosne. Prvo se formirala kao oblast u sastavu jačih susjednih država (Bizanta, Ugarske), a zatim postaje poluzavisna ili samostalna država sa svojim banovima (XII–XIV st.) i konačno od 1377. godine s kraljevima, sa znatno proširenim granicama.
Srednjovjekovna Bosna ima tri perioda: period banova, period kraljeva i period uspostavljanja osmanske vlasti.
Godine 1136. ugarski kralj Bela II stvorio je titulu bosanskog bana nakon što je osvojio područje gornje Bosne kako bi dodijelio počasnu titulu za svog sina Ladislava II. Ugarski dokument o Bosni iz 1137. godine potvrđuje da je Bosna početkom 12. stoljeća samostalna država. U ovom dokumentu Bosna se spominje kao "bosnensis ducatus".
Kraljevina je nakon banovine sljedeći oblik organizirane državne vlasti u srednjovjekovnoj Bosni. Tvrtko I, jedan od najuspješnijih bosanskih vladara, kruniše se 1377. za kralja Bosne. On se tada potpisivao kao: "Stefan Tvrtko v hrista Boga kral Srbljem i Bosne i Primorju".
Bosna je 1463. godine pala pod vlast Osmanskog Carstva. Bosanski kralj je uhapšen u Ključu i doveden pred sultana. Naredio je predaju tvrđava koje su još pružale otpor, a za osam dana se predalo 70 tvrđava.
Dolazak Osmanlija je značajan događaj u historiji Bosne. Donio je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne promjene za to područje. Islam i judaizam se prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se pravoslavlje širi na cjelokupan prostor današnje države.
Od Kongresa velikih sila u Berlinu, 13. jula 1878. godine, Bosna je pala pod okupaciju Austro-Ugarske, koja je imala privremeni karakter, uz formalno zadržavanje sultanovog suvereniteta. Od 1908. do 1918. godine Austro-Ugarska je, suprotno odredbama Berlinskog kongresa, i formalno anektirala BiH. Država je aneksijom postala kolonija Austro-Ugarske, koja nad njom ima puni suverenitet, i oblike političke organizacije vlasti u kojima aktivno učestvuje i domaće stanovništvo, pod čvrstom kontrolom i ovlaštnjima centralne vlasti iz Beča. Značajni elementi vojne uprave i ograničenja građanskih prava bili su prisutni sve vrijeme austrougarske vladavine. BiH, s druge strane, nije bila sastavni dio austrougarske državne strukture.
Uslijedila su i dva svjetska rata, pred čiji je kraj Bosna i Hercegovina zvanično utvrdila svoju državnost.
25. novembra 1943. udareni temelji modernoj Bosni i Hercegovini
Zakonom o proglašenju Dana državnosti Bosne i Hercegovine (”Službeni list R BIH, broj 9/95) određeno je da se 25. novembar obilježava kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u Mrkonjić Gradu je usvojena Rezolucija kojom su udareni temelji modernoj državi Bosni i Hercegovini.
ZAVNOBIH se tada konstituisao kao najviše političko tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta u BiH i izjasnio za federativno uređenje državne zajednice naroda Jugoslavije.
U noći s 25. na 26. novembar 1943. godine rečeno je da "Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska, slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, muslimana i Hrvata."
Rezolucijom je izražena odlučnost naroda Bosne i Hercegovine da u njihovoj zemlji bude osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske federacije, s historijskim granicama koje datiraju iz vremena srednjovjekovne Bosne.
Drugo zasjedanje ZAVNOBIH-a održano je 30. juna 1944. u Sanskom Mostu, a treće i posljednje u Sarajevu 26. aprila 1945. godine.
