U počecima čovječanstva i vremenu nerazvijene putne infrastrukture, sporih prevoznih sredstava i ograničenih informacija o nepoznatom svijetu, ljudima je putovanje bilo nužda, u potrazi za hranom ili drugim potrepštinama za preživljavanje. Razvoj i modernizacija čovječanstva omogućili su olakšice u putovanjima i razvoj svijesti o putovanju iz užitka, u potrazi za odmorom ili razonodom.
“Riječ turizam vuče porijeklo od Grand Tour (Veliki obilazak Evrope), putovanja na koja su odlazili mladi Englezi s ciljem upoznavanja umjetnosti, kulture i korijena zapadne civilizacije. To je putovanje predstavljalo sazrijevanje mladih osoba u zrele ljude. Na put su kretali od polovice osamnaestog stoljeća, sa skoro neograničenim sredstvima na raspolaganju”, objašnjava Loris Pilar u naučnom radu “Plaćeni odmor i masovni turizam u 20. stoljeću”, pisanom 2016. godine.
Radnicima odmor bio potreban ali nisu imali ni novca ni vremena
U to vrijeme ljudima iz radničke klase putovanja u svrhu razonode i odmora bila su nezamisliva. Iako se koncept odlaska u prirodu ili odmarališta, koja su tada tek počela da se razvijaju, u svrhu odmora i razonode na nekoliko dana pojavio još u 19. stoljeću, radnici su su se ipak nerado odlučivali na izdvajanje teško stečenog novca na takvu aktivnost. Drugi faktor je bio i manjak slobodnog vremena.
Oni rijetki koji bi se ipak odvažili na taj korak, a živjeli su u zagušljivim gradovima na počecima industrijalizacije, najčešće su odmore provodili na selima, u prirodi, okruženi zelenilom.
Morski turizam se počeo razvijatu na kraju 19. stoljeća
Morski turizam u modi nije bio sve do kraja 19. stoljeća, većinom zbog strahopoštovanja prema još uvijek neistraženim morskim dubinama i opasnostima koje one nose.
Pilar objašnjava da su radnici tek krajem 19. stoljeća započeli odlaziti na kratke izlete u obližnje parkove, sela ili plaže. Postojala su radnička i aristokratska okupljališta.
“U Engleskoj je najpoznatije takvo radničko okupljalište bio Blackpool, a najpoznatije aristokratsko odmaralište bio je Brighton”, navedeno je u djelu “U potrazi za blagostanjem". O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih Igora Dude.
“Koncept plaćenih godišnjih odmora u modernom smislu potiče iz 20. stoljeća, kada su industrijalizacija i urbanizacija omogućile stvaranje moderne srednje i radničke klase koja je sebi mogla priuštiti odmor, a koji je do tada bio dostupan samo najbogatijim slojevima društva”, navodi Loris Pilar.
Plaćeni godišnji odmor naspram smanjenja radnih sati
Istovremeno je trajala sindikalna borba za smanjenje broja radnih sati na 48 ili 40 radnih sati sedmično. Međutim, u političkom svijetu borba za plaćeni godišnji odmor imala je značajniju političku podršku.
Jedan od glavnih razloga zbog kojeg su poslodavci radije pristali na uvođenje plaćenog godišnjeg odmora ispred smanjenja broja radnih sati “je da je plaćeni godišnji odmor smanjio radno vrijeme pojedinačnog radnika za 40 ili 80 radnih sati godišnje, dok bi smanjenje radnog vremena na 48 ili 40 radnih sati tjedno prouzrokovalo 400 neradnih sati po radniku godišnje”, objašnjava Gary Cross 1989. u djelu „Odmor za sve: pitanje slobodnog vremena u eri radničkih frontova”.
Na plaćene godišnje odmore se početkom 20. stoljeća išlo isključivo kolektivno, u razdobljima manje potražnje robe.
“U razdoblju nakon Prvog svjetskog rata započela je ratna obnova, a uslijedila velika gospodarska kriza. Stavljanjem masa u pokret i demokratizacijom putovanja države su nastojale smanjiti klasne razlike u vrijeme depresije. Europske su države 1930-ih godina počele shvaćati važnost odmora i putovanja. Odmor se počeo povezivati sa socijalnim osiguranjem i blagostanjem”, navodi Pilar i dodaje:
“Poslodavci su u to vrijeme morali podići moral i motivaciju radnika za rad, a zauzvrat su dobili odmornog i zadovoljnog, a time i produktivnijeg radnika. Do 1930-ih, plaćeni odmor je uveden u ograničenom obliku u većini zapadnih zemalja. “
Međunarodna organizacija rada 1936. godine prihvatila je Konvenciju 52, poznatiju kao Konvencija o plaćenom godišnjem odmoru.
Države koje su ratificirale Konvenciju o plaćenom godišnjem odmoru morale su radnicima koji su bez prekida radili godinu dana zagarantovati najmanje šest dana plaćenog odmora. Za vrijeme trajanja odmora radnici su morali primati naknadu jednaku kao da su to vrijeme proveli na poslu. Praznici i bolovanje nisu smjeli skraćivati godišnji odmor, a nacionalna zakonodavstva su određivala veći broj dana odmora u skladu s godinama staža.
U godinama koje su uslijedile, zemlje su ubrzano razvijale svoju turističku infrastrukturu kako bi odmor i putovanja omogućile i približile širim slojevima stanovništva. Poslije Drugog svjetskog rata turizam se koristio primarno u političke i ideološke svrhe.
“Milijune se radnika poticalo na putovanja koja su se odvijala isključivo unutar države te se naglašavala važnost upoznavanja nacionalne povijesti i kulture te stvaranja homogene nacije. Putovanja iz razonode su se promicala kao socijalno pravo bilo od strane demokratskih ili nedemokratskih vlasti. Bitan je bio kolektiv, promicanje ciljeva državnih politika te suzbijanje bilo kakvih sumnjivih djelatnosti u vremenu dokolice”, navodi se u naučnom radu “Plaćeni odmor i masovni turizam u 20. Stoljeću”.
Gary Cross u djelu iz 1989. objašnjava da je “plaćeni odmor bio način kompenzacije radniku za vrijeme provedeno na poslu i nedostatak vremena za obitelj i društvo. Politički kontekst bio je glavni faktor u provođenju odmora te se posjećivanjem kulturne i povijesne baštine nastojao pobuditi patriotizam, dok se popularnim sportovima i boravkom u prirodi nastojala obnoviti nacionalna energija. Na taj način putovanja bi radniku pružala osjećaj dostojanstva i zadovoljstva te bi on bio spreman za povratak na posao.”
Godišnji odmor u postratnoj Jugoslaviji
U zborniku radova Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu objašnjeno je da su u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata za radnike organizovana kolektivna putovanja. Zbog strahopoštovanja prema nepoznatom i nenaviknuti na duže odlaske od kuće, radnici su isprva putovali nerado. Ipak, tadašnje političko vodstvo promovisalo je godišnji odmor kao jedan od ključnih elemenata razvoja države, pa su radnici godišnji odmor postepeno prihvatili kao svoje pravo.
“1946. godine vlada je donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru radnika, namještenika i službenika prema kojoj su svi radnici imali pravo na četrnaest dana odmora nakon jedanaest mjeseci rada. U vrijeme odmora imali su pravo primanja redovne plaće, a jugoslavija je Konvenciju 52 iz 1936. ratificirala tek 1953, sedamnaest godina nakon njezina prihvaćanja u Međunarodnoj organizaciji rada”, objasnio je historičar Igor Duda, urednik Hrvatskog izdanja Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu.
1970-ih počinje ubrzani razvoj turističke infrastrukture
Proces zakonskog reguliranja godišnjih odmora iza 1960. godine u Evropi trajao je duže nego što se očekivalo.
Zbog toga je Međunarodna organizacija rada 1970. godine revidirala prethodnu konvenciju i donijela Konvenciju 132, jedinstvenu zakonsku regulativu za sve države potpisnice. Države koje su je ratificirale trebale su omogućiti radnicima pravo na najmanje tri sedmice odmora nakon godine dana službe. Radnici su mogli provoditi odmor u više dijelova, a jedan dio je mogao trajati dvije sedmice.
Ellen Furlough u svom djelu „Ostvarivanje masovnih odmora: turizam i potrošačka kultura u Francuskoj od 1930-ih do 1970-ih” objasnila je da se 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, nakon što su se radnici izborili za svoje pravo na plaćeni godišnji odmor, fokus prebacio na način provođenja odmora na najbolji mogući način.
“Među mlađom populacijom i srednjom klasom pojavila se sve veća želja za putovanjima izvan stalnog mjesta boravka. Uslijed povećanja broja turista i popularizacije ljetovanja u obalnim područjima, počelo se sve više ulagati u maksimalno iskorištavanje turističkih potencijala. Područja s takvim potencijalom nastojala su učiniti turizam svojom primarnom djelatnošću, a nerazvijenim regijama turizam je omogućio ubrzani razvoj. Započinje ubrzana izgradnja turističke infrastrukture i smještajnih kapaciteta kako bi se povećala prihvatna moć turističke destinacije. Države razvijaju cestovne, željezničke, morske i zračne prometne pravce da bi omogućili i stranim i domaćim turistima brži i lakši pristup željenoj destinaciji”, napisala je Furlough.
Historičar Igor Duda ocjenjuje da je na taj način masovni turizam pokucao na vrata sredozemnih plaža, gdje se razvila industrija turizma, a turizam tako postao “simbol i motor konzumerizma”.
