Za Eliu Suleimana, poznatog palestinskog režisera, slobodno se može reći da je nešto više od sarajevskog gosta, s obzirom na to da je ovaj grad posjetio više od 10 puta tokom svog života.
Povodom 30. godišnjice Sarajevo Film Festivala dodijeljeno mu je Počasno Srce Sarajeva, u znak priznanja za njegov izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.
O svom odrastanju u Palestini, stvaralaštvu i svakodnevnom stradanju sunarodnjaka u Gazi govorio je za TRT Balkan.
Razgovor je započeo pričom o svojoj porodici i odrastanju u Palestini.
“Moja braća su bila jako duhoviti ljudi, a ja sam bio najmlađi, tako da je to bilo veselo i nježno odrastanje, a vjerovatno je, s obzirom na realnost koja se dešavala u mom rodnom gradu, moj karakter rezultat toga. Živite život okruženi svojom porodicom, imate prelijepo vaspitanje, nježnost i ljubav porodice, to je bio veseo život.”
Sve je to bilo unutar zidova jedne porodice, izvan doma ipak postojao je drugi svijet – svijet izraelskog aparthejda. Unatoč tome, nije dozvoljavao da poklekne duhom.
“Ne volite baš da razmišljate da živite pod okupacijom, bombardovanjem ili na nišanu snajperista. Živite svoj svakodnevni život i normalno je da tražite radost u svakodnevnom životu. Izrael okupira, protjeruje, uništava, konfiskuje i provodi rasističku politiku više od 70 godina. Kolonijalna struktura, jednostavnim riječima.”
Svoj prostor za izražvanje, kritikovanje i prikazivanje svakodnevnog života Palestinaca pronašao je u umjetnosti – bez postojanja akademske filmske pozadine.
“Ne znam da li je lako odgovoriti za tako kratko vrijeme kako sam postao filmski stvaralac, jer se to nije dogodilo za jedan dan. Nisam studirao film. Želio sam nešto da uradim, pokušavao sam, nisam uspio, pa opet pokušavao, i naravno, to je trajalo godinama. I na kraju sam postao ono što jesam. Moji filmovi izražavaju ono što izražavaju, ali generalna ideja snimanja filma nije bila nužno zato što sam želio da se borim protiv Izraela. Htio sam da pričam priče, htio sam da kritikujem, htio sam da postavljam pitanja, htio sam da pokažem trenutak”, rekao je Suleiman.
Suleimanov filmski stil je često popraćen tišinom i humorističnim izražavanjem tragedije koja se dešava u njegovom rodnom gradu.
Postao je prepoznatljiv po svom filmu iz 2002. godine, “Božanska intervencija”, nadrealnoj komediji i modernoj tragediji o izraelskoj okupaciji Palestine, s posebnim osvrtom na svakodnevni život Palestinaca.
“Svaki moj film prikazuje određeni period. Naprimjer, "Hronike nestanka" su rezultat ili odraz Sporazuma iz Osla i govore kakav je bio taj period. "Božanska intervencija" se odnosila na Drugu intifadu. "Vrijeme koje je preostalo" je bilo kada sam osjetio da Božanska intervencija nije došla da spasi Palestince. Bio je to trenutak razmišljanja o tome koliko su stvari postale očajne. A "Mora da je raj" postaje taj lik koji konačno odlazi da pronađe alternativnu domovinu, koju, naravno, ne nalazi, jer sam u tom trenutku, koji je također odraz tog vremena, želio da pričam o globalnom nasilju i kako Palestina počinje da nosi drugačiji kostim u svakoj zemlji u koju idete, jer su nasilje i globalizacija postali sveprisutni”, dodao je Suleiman.
Za kraj razgovora izrazio je kritiku prema zapadnim medijima, naglašavajući njihovo saučesništvo u okupaciji.
“Mediji su korumpirani. Zapadni mediji su u osnovi samo korumpirano krilo koje je povezano s vlastima. Ništa više. Oni zapravo pojačavaju okupaciju i čine je intenzivnijom i nasilnijom, omogućavajući nastavak genocida. To je ono što mediji rade. Mislim da je šteta što stvari ne zovu pravim imenom. I dalje izbjegavaju riječ genocid. I dalje pričaju o arapsko-izraelskom ili palestinskom sukobu. To nije sukob, to je okupacija, to je genocid. Zašto uporno izbjegavaju da ljudima daju bilo kakvu pravdu? Dakle, oni su saučesnici kolonijalnih sila i okupacije.”
Ono što je zanimljivo u vezi sa Suleimanom jeste da koristi tišinu i domišljatost kao filmski stil.
Elia Suleiman trenutno obnaša dužnost umjetničkog savjetnika Filmskog instituta u Dohi.
Bio je član žirija brojnih festivala, uključujući filmske festivale u Cannesu (2006) i Veneciji. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima se izdvaja "Prince Claus" iz 2008. godine. Ministarstvo kulture 2020. godine imenovalo ga je titulom "Officier de l‘Ordre des Arts et des Lettres".
Dobitnik je nagrade za evropsko dostignuće u svjetskoj kinematografiji 2022. godine (The European Achievement in World Cinema) Evropske filmske akademije te počasnog doktorata UcLouvain Belgium u februaru 2023. godine.
U sklopu programa "Posvećeno" (Tribute to) na ovogodišenjem SFF-u će biti prikazana retrospektiva njegovih izabranih filmova.
