U proteklih nekoliko dana, četiri latinoameričke zemlje smanjile su diplomatske odnose s Izraelom, koji je nemilosrdno bombardovao palestinsku enklavu Gazu, ubivši više od 10.000 ljudi, među kojima je veliki broj djece.
Bolivija, Čile, Kolumbija i Honduras pozvali su svoje ambasadore iz Izraela, koji se i dalje oslanja na podršku Sjedinjenih Država kako bi zaobišao međunarodne pozive na hitan prekid vatre.
Analitičari kažu da izljev podrške javnosti i izabranih predstavnika Latinske Amerike ima veze s vlastitom historijom regije koja je živjela kroz kolonijalnu okupaciju.
“Narod Latinske Amerike, koji je pretrpio kolonijalizam u svojim zemljama, a potom i nekoliko diktatorskih režima, dobro razumije borbu palestinskog naroda”, kaže Sayid Marcos Tenorio, historičar i potpredsjednik Brazilsko-palestinskog instituta.
Tenorio kaže da je počeo podržavati palestinsku stvar prije četiri decenije, nakon masakra u Sabri i Shatili. Godine 1982. blizu 3.500 ljudi je ubijeno od libanske milicije u koordinaciji s Izraelom. Zločini su uključivali masovna ubistva, sakaćenja i silovanja Palestinaca u dva izbjeglička kampa u Bejrutu.
Brazil je dom za blizu 70.000 Palestinaca. I mnogi od njih su djeca onih koje je Izrael nasilno protjerao iz svojih domova. Palestinska dijaspora je prenijela priču o svom raseljavanju i teškoćama u Latinsku Ameriku.
“Osnivanjem Izraela gotovo svi su izgubili pravo na povratak u Palestinu, i oni sami i njihova djeca i unuci. Ali uvijek su imali nadu da će se jednog dana vratiti u svoju ukradenu i uzurpiranu domovinu”, kaže za TRT World Jehad Yousef, potpredsjednik Palestinske unije Latinske Amerike (UPAL), rođen u Palestini.
Godine 1948. Desila se Nakba, što znači "katastrofa", u kojoj se desilo masovno raseljavanje iz historijske zemlje Palestine, nakon što su cionističke milicije prisilile desetine hiljada Palestinaca da napuste svoje domove. Yousef kaže da su mnogi ljudi mjesta poput Betlehema, Beit Jala i Beit Sahura napustili da bi se naselili u Latinskoj Americi.
Beskrajno putovanje
Danas postoji blizu 700.000 Latinoamerikanaca palestinskog porijekla, koji žive u 14 zemalja u regionu.
Tenorio kaže da su postojala tri istaknuta talasa palestinskih migracija u Latinsku Ameriku. Prvi se dogodio tokom Prvog svetskog rata. Drugi nakon Nakbe i stvaranja Izraela protjerao je više od pola miliona Palestinaca. Arapsko-izraelski rat 1967. pokrenuo je još jedan talas usred, kako on opisuje, kontinuirane okupacije, progona i kršenja ljudskih prava od okupacionih izraelskih snaga u Palestini.
U prvoj polovini 20. stoljeća Palestinci u Latinskoj Americi nastojali su sačuvati svoje korijene osnivajući društvene klubove u svojim domovima, prilagođavajući novi jezik i kulturu.
Yousef je jedan od sedam miliona članova palestinske dijaspore rasute širom svijeta.
Rođen u selu Iskaka na Zapadnoj obali 1957. godine, Yousef je završio studije u historijskoj Palestini. Nakon rata 1967. i kasnije okupacije Zapadne obale, njegova porodica je protjerana.
Yousefov put ga je u početku vodio kroz Bliski istok, a zatim u Španiju - gdje je studirao medicinu. Ali čak ni kao ljekar nije se mogao vratiti kući u Palestinu. Početkom 1990-ih preselio se na Kubu i postao pedijatar. Na kraju se nastanio u Venecueli gdje je živio više od tri decenije zajedno s oko 15.000 Palestinaca.
Honduras i Salvador su također domovi značajnog broja Palestinaca, dok je Čile historijski primio najveći broj palestinskih izbjeglica.
Čvrste veze
Nicola Hadwa, čileansko-palestinski geopolitički analitičar rođen u Beit Jali, kaže da palestinska dijaspora ima značajnu težinu u Čileu - postoji oko 500.000 potomaka palestinskih izbjeglica u zemlji od otprilike 19 miliona ljudi.
On kaže da su Palestinci koji su došli u Čile krenuli u formiranje živahne zajednice u džepu glavnog grada Santiaga.
Danas se sam grad može pohvaliti domaćim fudbalskim klubom “Club Deportivo Palestino” (Palestinski sportski klub) koji odaje počast naslijeđu palestinske zajednice. Živeći među ljudima zaluđenim fudbalom, i sam Hawdwa je bio povezan sa sportom, budući da je bio fudbalski menadžer kluba “Club Deportivo Palestino”.
Igrači kluba su poznati po tome što su vidljivo istaknuli crno-bijelu kefiju ili šal, koji se obično nosi oko vrata ili glave, kada su stupili na teren. Sam Hadwa je također održavao bliske veze s rodnom nacijom, upravljajući palestinskom fudbalskom reprezentacijom.
U Santiagu, on kaže da se palestinska zajednica organizirala oko grupa poput Čileanskog odbora solidarnosti s Palestinom kako bi zaštitila svoja prava. Oni su također snažno prisutni u političkom pejzažu.
“Postoji mnogo parlamentaraca palestinskog porijekla i mnogi parlamentarci su solidarni s palestinskim narodom”, kaže Hadwa, naglašavajući kako veliki broj Palestinaca može potencijalno “utjecati” na kreiranje politike.
Godine 2021. Daniel Jadue, kršćanin Čileanac palestinskog porijekla, kandidirao se za predsjedničku funkciju s progresivnim planom.
Naginjanje lijevo
Dok su neke zemlje Latinske Amerike otvoreno izrazile podršku Palestini, regija se u prošlosti vrtjela između svrstavanja uz Palestinu i Izrael.
Počevši od 1950-ih i 60-ih godina, kada su diktatori došli na vlast u Latinskoj Americi, priznali su Izrael i uspostavili političke, komercijalne i sigurnosne veze, kaže Yousef.
Odnos je obično uključivao razmjenu oružja, tehnologije i obavještajnog i špijunskog materijala.
Tenorio kaže kako su se demokratske snage borile protiv autoritarnih režima, koje su podržavale i finansirale SAD, dok su obični Latinoamerikanci razumjeli nevolju Palestinaca i pridružili se njihovoj oslobodilačkoj borbi.
Nakon što se region vratio demokratiji, kaže da su zemlje poput Brazila glasale na raznim međunarodnim forumima priznajući zahtjeve Palestinaca.
Nakon Druge intifade ili ustanka palestinskog naroda 2000. godine došlo je do političke promjene, kaže Yousef. Dolazak progresivnih predsjednika tokom takozvane ružičaste plime označio je značajan trend jer je palestinsko pitanje dobilo novu podršku.
Tenorio opisuje "najčestitiji period" kao period tokom dva početna Lulina mandata u Brazilu koji je doveo do "konkretnijih bilateralnih odnosa i razmjena" s Palestincima.
Brazilac Lula priznao je palestinsku državu krajem 2010. godine, što je izazvalo val podrške u kojem su gotovo sve latinoameričke zemlje priznale palestinsku državu.
Dok se krvoproliće odvija u Gazi, Hadwa kaže da se podrška Palestincima ponovo gomila.
Veze s Izraelom
Historijski gledano, Kuba i Venecuela su imale ključnu ulogu u mobilizaciji podrške Palestincima.
Venecuela je bila prva država koja je Palestincima omogućila slobodno putovanje i kretanje bez prethodne vize i koja je Palestincima omogućila pravo boravka.
Ali pozitivan prijem palestinske stvari nije prošao nezapaženo od Izraelaca. U posljednjih nekoliko decenija Tel Aviv je napravio prodore kako bi pružio vlastitu podršku uz pomoć Evangelističke crkve, kaže Yousef.
“Izrael služi strateškim interesima SAD-a u regionu. Povezan je s fašističkim grupama, kao što je bio slučaj za vrijeme vlade predsjednika Jaira Bolsonara, šefa države koji je često isticao zastavu Izraela i SAD-a”, kaže Tenorio.
Ali Latinoamerikanci postaju sve skeptičniji u pogledu američke podrške Izraelu.
Čak je i Argentina, koja ima veliku jevrejsku zajednicu i blisko je povezana s Izraelom, osudila “kršenje međunarodnog humanitarnog prava” pozivajući se na izraelsko bombardovanje Gaze.
Usred salve zračnih napada na opkoljenu enklavu, Yousef koji je dokumentirao svoj kratki povratak u svoju porodičnu kuću 2006. godine u knjizi pod naslovom “Hronika sedam dana u Palestini”, nastavlja razmišljati o bijedi koju Palestinci trpe decenijama.
“Slike razaranja, ubijanja djece, žena i uništavanja kuća, škola, džamija, crkava, bolnica pokazuju pravo lice izraelske okupacije.”
