Od oktobra 2023. godine, više od 100 novinara je ubijeno, povrijeđeno ili nestalo na području Gaze i južnog Libana, prema palestinskim vlastima.
Broj ubijenih novinara u izraelskom ratu protiv Gaze je "neviđen" u modernoj historiji, saopštile su organizacije za ljudska prava.
Ove brojke je teško zamisliti. Ove brojke predstavljaju hladno nabrajanje smrti vještih i domaćih novinara, koji pružaju priliku mnogima u svijetu da konačno žive s otvorenim očima i razmotre nedovoljno zastupljene perspektive regije i pitanja palestinsko-izraelskog sukoba, epicentra toliko mnogo sukoba i tuge već više od 75 godina.
Ciljano ubijanje svjedoka, kao takvo, predstavlja najgrublju formu utjecaja na svjedoke i postalo je strateška neophodnost u trci za kontrolu narativa nad onim što mnogi nazivaju genocidnim ratom.
Za historičare novinarstva, ovo je poznato: ako vam se poruka ne sviđa, onda ubijte novinare. Inače, ubijanje novinara bilo gdje u svijetu nailazi na oštre kritike i proteste, posebno unutar hijerarhije novinarstva i njihovih raznih cehova i udruženja.
Ali tokom proteklih nekoliko mjeseci, normalno, prema svim pokazateljima, je bačeno kroz prozor. Nedostatak reakcije od strane moćnika zapadnog novinarstva bio je zaglušujući i nesvjesno je destabilizirao preovlađujući uticaj medijskih divova sa Zapada na globalne narative.
S povećanjem broja mrtvih novinara, postavljaju se dva pitanja. Prvo, zašto Izrael prolazi nekažnjeno za ubijanje toliko mnogo novinara? Drugo, šta je to u izvještavanju i svjedočenju što čini ubijanje svjedoka strateški važnim?
Shvatanje toga znači pogledati korijene i ideologije koje omogućavaju nekažnjeno pristrasnost prema svjedocima.
Postoji nekoliko uzroka podržanih istraživanjima, kao što su nasljeđe kolonijalizma i njegov bliski rođak, savremena marginalizacija i dehumanizacija.
Kada je riječ o Palestincima, kao i šire o Bliskom istoku, uticaj kolonijalizma značajno utječe na percepcije i prihvatanje masovnih ubistava civila i novinara. Edward Said i drugi učenjaci su sigurni u to.
Nasljeđa carstava prošlosti su izgrađena na način da oduzmu članovima ovih koloniziranih društava njihove kulturne razlike i, zapravo, njihovu ljudskost.
Čak i kolonijalne sile su vezane za svoje dioničare i publiku. Kao takvi, kolonijalni narativi se proizvode da bi opravdali prisvajanje zemlje i eksploataciju resursa pod izlikom humanizacije naroda koji je lišen humanosti ili razvoja nerazvijenog društva.
Iako je kolonijalizam na terenu uglavnom završen u većini zemalja, idejne osnove kolonijalizma i dalje postoje u oblikovanju medijskih narativa i javnih percepcija koje čine ratne koncepte i njihovu valorizaciju prihvatljivijim.
Tvrdokorne percepcije Istoka, uspostavljene kroz prizmu nadmoćnosti, na kraju leže u konstrukciji narativa o Palestincima.
Rezultati nisu suptilni. Već tri četvrtine stoljeća, palestinski identitet i kultura, u obliku njihove zastave, te naravno, zastrašujuće crno-bijele šarene marame, tumače se kao znakovi radikalizma, nasilja i antisemitizma, što čak gotovo kriminalizira palestinsko ljudsko biće.
Kao što su mnogi primijetili, narativno dehumaniziranje Palestinaca često proizvodi rezultate koji su smrtonosni i ponižavajući.
Također proizvodi gluhoću "Globalnog sjevera" prema palestinskom civilnom stradanju i, posredno, ravnodušnost prema gubitku palestinskih novinara i njihovog kontekstualiziranog izvještavanja.
Neposredno nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, Yoav Galland, izraelski ministar odbrane, nazvao je Palestince "ljudskim životinjama" i nije dobio formalni otpor. Kako to može bilo ko zaboraviti?
Mogućnosti digitalnih medija čine neznanje namjernim činom. To može biti bezopasno u nekim područjima poplave informacija, ali ne kada je riječ o svjedočenju živog i disajućeg genocidnog rata.
Ono što je on izgovorio naglas vjerovatno je udobno živjelo u unutrašnjosti ekstremističke izraelske svijesti decenijama. Riječi i njihovo popularno prihvatanje otvaraju put nasilju s dozvolom i poništavaju popularni otpor.
Drugim riječima, stvaranje intelektualne i epistemološke medijske ekologije koja dopušta prihvatanje "ljudskih životinja" pogoduje eksploataciji najgore vrste. Ono što čini ubijanje novinara strateškim je pasivno i nesvjesno prihvatanje malo znanja i ignorisanje istine kao težnje.
To je kriva i temeljna neznanje, kako su ukazali Jose Medina i drugi stručnjaci. Mogućnosti digitalnih medija čine neznanje namjernim činom. To može biti bezopasno u nekim područjima poplave informacija, ali ne kada je riječ o svjedočenju živog i disajućeg genocidnog rata. Ušutkivanje svjedoka potiskuje više od informacija.
„Indigeni“ novinari i njihovo pripovijedanje, u ovom slučaju palestinski novinari iz Gaze, nude kontekstualno, autohtono i, kada je primjereno, empatično izvještavanje koje je apsolutno neophodno za dublje razumijevanje sukoba.
„Padobransko“ novinarstvo (zapadni novinari koji dolaze u region kako bi izvještavali o pojedinačnim pričama) ima sposobnost da ušuti, ako ne i izbriše, kontekstualizirano prikupljanje vijesti.
Svjedoci nam govore šta vide i šta znaju o jeziku, kulturi, načinu života proširenih porodica, neprekidnom strahu pod brutalnom okupacijom, detaljima života u stalnom prisilnom oskudici i nestašicama, prekidu obrazovanja, putovanjima i ograničenjima u radu, psihičkim traumama, oskudnom medicinskom opskrbom i mnogo više.
Nema ništa suvišno u ovim perspektivama. Suprotno je istinito: one su neophodne kako bi se približili dubljem razumijevanju genocidnog sukoba koji podržava Sjedinjene Američke Države bez oklijevanja. Ubijanje svjedoka je ubijanje razumijevanja.
To uklanja svjetlost iz prosvjetljenja. Zauzimanje strane je interesantan odgovor na sukob i ponekad totalizira naše reakcije na strane koje zauzmemo. Kada se svete etičke i moralne premise gaze, izbjegavamo razmišljati o tome zbog potencijalnog izazova našem zauzimanju strane.
Ne morate biti protiv ili za Palestince ili protiv ili za Izraelce da biste osjećali snažne emocije zbog nasilja nad djecom.
Unutrašnja dinamika medija i javne svijesti ima visoku prepreku koju treba prevazići, gdje kriva neznanja postaje alat za opravdavanje odvijanja zločina. Etička imperativa, upravo sada, ne sastoji se samo u zauzimanju stava o samom sukobu, već i u izazivanju okvira neznanja i dezinformacija koji perpetuiraju ove pokolje bez kontrole.
U tom svjetlu, izuzetno loša politika eliminacije svjedoka i pripovjedača uspostavlja oblik intelektualnog terorizma i podriva osnovne principe prikupljanja informacija i distribucije znanja.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
