Izrael nema ustav zbog promjenjivog identiteta zemlje i odbijanja da identifikuje svoje granice, što je fenomen koji odražava decenije palestinskog oduzimanja posjeda i uzurpacije zemlje.
“Neusvajanje ustava, baš kao i neprozirni sporazumi o statusu quo, odražava izraelski konsenzus u pogledu neophodnog izbjegavanja konačnih rješenja kontroverznih pitanja koja se tiču identiteta države”, napisala je Hanna Lerner, voditeljica Političke škole Nauka, vlada i međunarodni poslovi na Univerzitetu u Tel Avivu.
Lernerin članak iz 2004., Demokratija, konstitucionalizam i identitet: anomalija izraelskog slučaja, tvrdi da je neusvajanje ustava ukorijenjeno u “vjersko-sekularnom sukobu u Izraelu”, koji je “vođen politikom Jevrejski identitet: borba između suprotstavljenih vizija o samoj prirodi jevrejske države".
TRT World je kontaktirao Lerner da komentira ovaj članak. Nije odgovorila na upit.
Primjer Izraela kao zemlje bez ustava je jedinstven u odnosu na ostalih pet nacija.
Naprimjer, Velika Britanija nema niti jedan pisani ustav koji bi služio kao referentna tačka prilikom ostvarivanja pravde. Radije ima nekodificirani ustav raširen u različitim izvorima koji uključuju statute, običajno pravo, konvencije i pravne dokumente kao što je Magna Carta.
U slučaju Izraela, to je komplikovano pitanje ukorijenjeno u suprotstavljenim interesima njegove ortodoksne jevrejske baze, tvrdokornih cionista i takozvanih sekularista.
Tora protiv izraelskog sekularizma
Dok sekularisti zahtijevaju ustav zasnovan na razdvajanju religije i države, ortodoksne grupe se tome protive, govoreći da zemlji nije potreban ustav jer Tora, jevrejska sveta knjiga, definira šta je Izrael.
Lerner je citirala predstavnika Agudat-Israel, ultraortodoksne stranke, u ranim godinama izraelske države koji je rekao: „U Izraelu nema mjesta za bilo kakav ustav koji su kreirali ljudi. Ako je u suprotnosti s Torom – nedopustivo je, a ako je u skladu sa Torom – suvišno je.”
Suočeni sa suprotstavljenom dinamikom, rano izraelsko rukovodstvo nastojalo je da razvije srednji put nakon odluke Hararija iz 1950. godine, koja je sugerisala da Tel Aviv ne treba da stvara kompaktan ustav, već da umesto toga donese zasebne osnovne zakone za vladine institucije – pristup koji bi na kraju mogao da vodi zemlja da usvoji jedinstven ustav. To, međutim, nije ublažilo tenzije.
Historičar teologije sa sjedištem u Ankari, Eldar Hasanoglu, koji je specijaliziran za judaizam i predaje na Univerzitetu Haci Bayram Veli, ističe dugogodišnje razlike između “sekularističkih” osnivača izraelske države, kao što je David Ben-Gurion, njen prvi premijer, i “ fundamentalističkih” Jevreja. Potonji smatraju Izrael svojom Bogom danom “obećanom zemljom” i zahtijevaju da se politički lideri pridržavaju principa Tore umjesto ustava koje je napravio čovjek.
Izraelski sekularistički lideri shvatili su da bi se suočili s ozbiljnom reakcijom novoiseljenih jevrejskih pravoslavnih grupa, ako bi sastavili nacrt ustava bez ikakvog pozivanja na Toru, kaže Hasanoglu. A ako bi pisali zakone u skladu s Torom, rano izraelsko rukovodstvo se plašilo da će zapadni svijet biti hladnokrvan zbog vođenja “fundamentalističke agende”, dodaje on.
„Kao rezultat toga, bilo im je u interesu da ne naprave ustav“, kaže Hasanoglu za TRT World. “Nisu željeli stvarati nikakve prepreke (poput sekularističkog ustava) koje bi spriječile religiozne Jevreje da dođu u Izrael, a također su imali za cilj da zadrže sekularističku prirodu države netaknutom”.
Zbog upornih podjela i tenzija između sekularista i ultraortodoksnih grupa, "proces izrade izraelskog ustava je namjerno odgođen kako bi se spriječili društveni sukobi između dva tabora", kaže Batuhan Ustabulut, akademik za ustavno pravo na turskom Kocaeli Univerzitetu i direktor pravnih istraživanja u Centru za ekonomska i društvena istraživanja (ESAM).
Neriješena borba oko identiteta Izraela odgovara "dugoročnoj nevoljkosti Tel Aviva da definira svoj politički poredak i identitet" izradom svog ustava, smatra Richard Falk, vodeći američki jevrejski pravni stručnjak i profesor međunarodnog prava emeritus na Univerzitetu Princeton.
Sve veći jaz
Kada je izraelska profesorica Lerner napisala svoj članak prije dvije decenije, zemljom je vladala “sekularna većina”. Od tada se politički sastav Izraela drastično promijenio, što je demonstrirala trenutna ekstremno desničarska Netanyahuova vlada, kojom dominiraju ortodoksne cionističke stranke.
Ali čak i 2004. Lerner je primijetila da je “izraelski konsenzus” o zadržavanju onoga što je opisala kao konsocijacijski politički model “počeo da nagriza”. U konsocijacijskom političkom modelu, vodeće elite iz različitih sekti i zajednica rade u tandemu kako bi osigurale da postojeći sistem ostane stabilan.
Prije napada 7. oktobra, plan vlade Netanyahua za reformu pravosuđa izazvao je velike demonstracije, pokazujući da se jaz između sekularnih i vjerskih grupa proširio i potvrđujući Lernerino dvodecenijsko predviđanje da se izraelski konsenzus ruši.
“Plan reforme pravosuđa izazvao je političku krizu u Izraelu, postajući stvarni faktor koji je doveo do brojnih prijevremenih izbora i nestabilnih vlada”, kaže Hasanoglu, misleći na sve veći jaz između sekularističkih i vjerskih grupa u Izraelu. „Laički rečeno, neriješeni problemi iz prošlosti postali su babice za današnje krize“, kaže Ustabulut za TRT World.
Izrada ustava postaje sve više nategnut cilj za Tel Aviv jer su podjele unutar izraelskog društva porasle od 1980-ih kada je bilo dozvoljeno formiranje vjerskih sudova, kaže Hasanoglu. „Za razliku od odluke sekularnog suda, na rabinovu presudu u vjerskom sudu ne može se uložiti žalba“, kaže akademik.
„Dugoročno gledano, sekularistički Izraelci će izgubiti ovaj rat protiv ortodoksnih jevrejskih grupa“, kaže Hasanoglu, navodeći kako su desničarske grupe porasle u veličini i utjecaju od 1980-ih. Sa zakonom o nacionalnim državama iz 2018. kojim se priznaje pravo na samoopredjeljenje samo jevrejskom narodu, vjerske grupe se osjećaju daleko ohrabrenije, dodaje on.
Prednosti bez ustava
Stručnjaci ističu brojne političke koristi od nepostojanja ustava za Izrael.
„Na kraju krajeva, ustav postavlja ograničenja za upotrebu političke moći“, kaže Ustabulut. U slučaju Izraela, ustavna ograničenja mogu natjerati državu da odredi svoje teritorijalne granice, čemu se Tel Aviv dugo opirao da to učini.
“Egzistencijalni razlog je povezan s nespremnošću Izraela da popravi svoje teritorijalne granice s obzirom na ekspanzionističke teritorijalne ambicije. Čini se da je Izrael povezao ustav sa prihvatanjem teritorijalnog statusa quo od 1948. ili 1967“, kaže Falk za TRT World.
Profesor se osvrće na nastanak izraelske države 1948. i Šestodnevni rat 1967. godine, koji je omogućio Tel Avivu da nakon poraza četiri arapske države okupira Zapadnu obalu, Gazu, Sinajsko poluostrvo i Golansku visoravan. Izrael se povukao sa Sinajskog poluostrva nakon mirovnog sporazuma između Tel Aviva i Kaira 1982. uz posredovanje SAD-a.
“Izrael je ekspanzionistička naseljenička kolonijalna država, što znači da nema granica. Pokušava da dobije onoliko zemlje koliko želi dok ne probavi tu zemlju i dovede dovoljno ljudi da je nasele, a ustav bi mogao imati zastoj u tome”, kaže Sami al-Arian, vodeći palestinski akademik.
Moderni demokratski ustav postavit će "jednaka prava", nalažući Izraelu da ne krši građanska prava nejevreja, naprimjer, Palestinaca, kaže Nihat Bulut, profesor prava na Univerzitetu Medipol.
Pod utjecajem religioznog koncepta "obećane zemlje" koja je data samo Jevrejima "izabrane nacije" i sve većeg ekstremističkog političkog pritiska, izraelski lideri ne mogu da zamisle "jednaka prava" za nejevreje, kaže Bulut za TRT World. Kao rezultat toga, oni imaju problem da definišu ne samo svoju državu, već i svoju naciju, dodaje on.
U svojim ranim godinama, Izrael je „imao vanredno stanje protiv Palestinaca“, kaže Arian. Da ima ustav, "morao bi definirati šta su Palestinci", što bi stvorilo mnogo poteškoća za Izrael da počini takva gnusna djela, dodaje on. Duga je lista kršenja prava koje je Tel Aviv počinio protiv Palestinaca decenijama.
“Neki faktori možda nisu bili dobri odnosi s javnošću za otkrivanje, posebno fleksibilnost u pogledu statusa nejevreja. Postojanje izraelskih diskriminatornih zakona o pravu na povratak ili spajanje porodice; rasna ograničenja vlasništva nad imovinom i prava boravka možda su imala poteškoća da se pomire s demokratskim ustavom”, kaže Falk.
"Bez ustava, Izrael zadržava fleksibilnost u pogledu definicije 'države jevrejske supremacije' kao što je ilustrovano Osnovnim zakonom iz 2018. koji ograničava pravo na samoopredjeljenje jevrejskom narodu", dodaje.
Čini se da su Arian i Falk na istoj strani u pogledu nepostojanja ustava u Izraelu.
Arian vjeruje da je nametanje jevrejske nadmoći upravo razlog zašto Izrael nema dobro definiran pravni kodeks ponašanja, a to je „zato što bi to bio ili rasistički suprematistički ustav koji odražava prirodu cionističke ideologije ili bi ga ostavio u limbu kako bi mogli nemojte biti kritikovani.”
Arian vjeruje da je nametanje jevrejske nadmoći upravo razlog zašto Izrael nema dobro definiran pravni kodeks ponašanja, a to je “zato što bi to bio rasistički suprematistički ustav koji odražava prirodu cionističke ideologije.”
