U januaru je Steve Sosebee, ogrnut kefijom, primio TRT-ovu nagradu za životno djelo za decenije svog humanitarnog rada u Palestini.
“Niste sami”, rekao je on , obraćajući se Palestincima dok je primao nagradu kao priznanje za njegov neumorni rad.
Sosebee prkosi stereotipima kroz svoju nepokolebljivu posvećenost onima u nevolji, posebno palestinskoj djeci suočenoj s višedecenijskim ugnjetavanjem Izraela.
Godine 1991, zajedno sa svojom pokojnom suprugom Hudom al-Masri, osnovao je Palestinski dječiji fond (PCRF) za pružanje medicinske skrbi, humanitarne pomoći i podrške Palestincima.
Nastavljajući svoju misiju, Sosebee je 2024. godine osnovao grupu HEAL Palestine, koja se fokusira na zdravlje, obrazovanje, pomoć i liderstvo kako bi pomogla djeci i porodicama kojima je potrebna.
Svojim neumornim naporima pomogao je da više od 2.000 palestinske djece dobije medicinsku njegu koja spašava živote preko međunarodnih granica.
„Bio je potreban genocid da se ljudi probude“, kaže on u ekskluzivnom intervjuu za TRT World , razmišljajući o svom putovanju, misiji HEAL Palestine i hitnoj potrebi za globalnom akcijom.
HEAL Palestine je izgrađena na četiri ključna stuba: zdravstvo, obrazovanje, pomoć i liderstvo.
Organizacija pruža podršku mentalnom zdravlju i vodi terensku bolnicu u Gazi, finansira škole i sponzorstva učenika i vodi kuhinje hrane koje hrane desetine hiljada ljudi. Također igra ključnu ulogu u isporuci medicinskog materijala i humanitarne pomoći, posebno u sjevernoj Gazi.
TRT World je razgovarao sa Steveom i evo šta je imao reći.
TRT World: Kako ste došli na ideju o osnivanju humanitarne organizacije za pomoć palestinskoj djeci?
Steve Sosebee: Prvi put sam posjetio Palestinu 1988. godine. Bilo je to za vrijeme Prve intifade. Kao studenti novinarstva, obišli smo (okupiranu) Zapadnu obalu i Gazu, upoznali smo porodice i vidjeli kakav je njihov život. Zaljubio sam se u kulturu i ljude kada sam vidio njihovu ogromnu borbu. To putovanje mi je promijenilo život.
U početku sam radio kao novinar kako bih educirao Amerikance o stvarnosti na terenu – činjenicama koje su tada bile uglavnom nepoznate u SAD-u. Mislim da mnogi Amerikanci nisu znali za surovost okupacije i etničkog čišćenja.
Za mene je život krenuo drugačijim putem kako bih došao do istih ljudi. Sve se promijenilo kada sam dogovorio medicinsku pomoć za brata i sestru teško povrijeđenih u bombaškom napadu na Zapadnoj obali. Doveo sam ih u Ohajo na liječenje, a utjecaj je bio dubok – ne samo za njih, već i za cijelu zajednicu.
Palestinska zajednica, arapska zajednica, istupila je i pobrinula se za njih. Bio je to trenutak ljudske povezanosti. Ljudi su pokazali saosećanje i okupili se da saznaju više o djeci. Tada sam shvatio da bi humanitarni rad mogao biti moćno oruđe za promjenu.
Ova djeca, nekada bezlične žrtve, postala su stvarna za ljude. Njihova priča dospjela je na naslovne strane. I po prvi put, mnogi Amerikanci su palestinsku djecu vidjeli kao ljudska bića – nasmijana, koja se smiju, žive i dišu – a ne dehumaniziranu verziju koja može biti saučesnik u omogućavanju genocida.
TRT World: Kako gledate na prikazivanje Palestinaca u zapadnim medijima?
Sosebee: Dehumanizacija Palestinaca je namjerna. Jedini način na koji se mogu počiniti masovni zločini nad djecom Gaze je ako ih ljudi vide kao one niže od ljudi. A mediji su odigrali ključnu ulogu u stvaranju te percepcije.
Čak i danas, pokrivenost je pristrasna. Isti događaji se prikazuju različito u zavisnosti od toga da li se radi o Izraelcima ili Palestincima.
Mejnstrim mediji, bilo da je u pitanju The New York Times ili CNN, nastavljaju da filtriraju činjenice i dodaju subjektivnu analizu objektivnom pitanju: ubijanje djece je pogrešno. Ipak, za to uvijek postoji opravdanje u američkim mejnstrim medijima.
Društveni mediji su ipak promijenili krajolik. A platforme poput TRT Worlda, nezavisnih novinara i građanskih reportera omogućile su ljudima da vide sirovu istinu – nešto što mejnstrim mediji i dalje filtriraju ili iskrivljuju.
Zato su palestinski novinari na meti, jer pokazuju istinu. Oni su među pravim herojima ove krize, pored doktora, medicinskih sestara i onih koji prvi reaguju.
TRT World: Postoji li neko dijete s kojim ste radili koje se posebno ističe?
Sosebee: Ima ih toliko. Ali jedan dječak mi pada na pamet — jedanaestogodišnjak iz Gaze. Godine 1991. izraelska helikopterska bomba ostavila ga je bez obje noge i jedne ruke. Prije osnivanja PCRF-a, organizirao sam njegovu medicinsku njegu u Los Angelesu. Naučio je hodati s protetikom, išao je u školu i bio je odličan učenik. Čak mu je i predsjednik Bill Clinton napisao pismo čestitke.
Godinama kasnije, vratio se u Gazu, osnovao porodicu i nikada sebe nije smatrao invalidom. Uvijek je bio pozitivan, uvijek pomagao drugima. Bili smo veoma bliski, uvijek smo jedno drugom slali poruke. Razvio sam takva prijateljstva sa puno djece. Ali posljednjih šest mjeseci nisam se čuo s njim. Ne znam da li je živ. Ta neizvjesnost je srceparajuća.
TRT World: Nakon što ste svjedočili tolikoj patnji, kako održavate svoju motivaciju i emocionalno blagostanje?
Sosebee: Nevjerovatno je teško. Gaza je dio mog života od 1988. Gaza je za mene posebna. Vidjeti je sada potpuno uništenog i gotovo neprepoznatljivog je poražavajuće. Izgubio sam prijatelje, kolege i djecu o kojima sam brinuo. Ali nastavljam dalje jer možemo napraviti razliku na pozitivan način.
Imamo 30 povrijeđene djece u SAD-u koji se sada liječe u Heal Palestine. Otvorili smo terensku bolnicu koja je liječila hiljade ljudi u Gazi tokom ovih užasnih posljednjih šesnaest mjeseci. Otvarali smo škole. Otvorili smo kuhinje za hranu; nahranili smo hiljade u Gazi.
Bolno je svjedočiti onome što se dešava, ali sposobnost da ostvarim pravi uticaj me drži dalje. Najveći izazov je zadržati nadu – da mi, kao ljudska bića, možemo pomoći ovoj djeci, čak i nakon svega što su pretrpjela. Vidio sam djecu kojoj nedostaju udovi, potrebna im je operacija, a zatim izrastaju u odrasle koji brinu o drugima, koji osnivaju porodice, koji žive punim životom. To je nevjerovatno korisno.
Vidjeti djecu kako rastu u odrasle koji se vraćaju svojim zajednicama—to je ono što me drži. Kada sam 2009. godine izgubio svoju prvu ženu Hudu Al-Masri od leukemije, bio sam shrvan. Imao sam dvije kćeri koje sam trebao odgajati, a ono što mi je dalo snagu da idem naprijed je da imam veći cilj od mene – da pomažem palestinskoj djeci. Ovaj rad je bio moje sidro.
Neka od djece kojoj sam pomagao prije nekoliko decenija sada su odrasli sa svojim porodicama, čak i koji vode posao, i vraćaju. Takav rast, taj ciklus podrške, daje mi snagu da nastavim dalje, bez obzira koliko su teška vremena.
TRT World: Dobili ste nagradu za životno djelo od TRT-a. U svom govoru ste rekli: "Nismo ovdje da primamo nagrade, već radi cilja." Možete li to detaljnije objasniti?
Sosebee: Bio sam počastvovan priznanjem, ali nagrade nisu poenta. Pomaganje onima kojima je potrebna, posebno tokom genocida, osnovna je ljudska odgovornost koju treba činiti ponizno, a ne nešto što činite za priznanje.
Rođen sam slobodan. Nikad se nisam morao boriti za svoja prava. Ali ta sloboda dolazi sa dužnošću da stojite uz one koji je nemaju. To uključuje Palestince, kao i marginalizirane zajednice u mojoj zemlji, koje se bore za ravnopravnost. Stojim uz njih, a u inostranstvu uz one koji su direktno pogođeni politikom njihovih vlada.
Ali štaviše, potrebno je donijeti promjenu na pozitivan način.
Situacija u Gazi izaziva snažne emocije – bijes, očaj, frustraciju. Ali te emocije nisu dovoljne. Palestincima ne treba naše sažaljenje; potrebna im je akcija. Klikanje na „lajk“ na društvenim mrežama nije dovoljno. Moramo usmjeriti svoj bijes u smislen rad. Zato sam osnovao HEAL Palestine.
Ako, nakon što sam svoj život posvetio cilju, postoji jedna stvar koju sam naučio, to je ovo: možemo napraviti razliku, ako to odlučimo.
