Sukobi u Sudanu ostavile su stotine hiljada stanovnika Kartuma bez tekuće vode, a neki su bili primorani da rizikuju svoje živote i traže je tokom kratkih zatišja nasilja.
Nakon gotovo šest sedmica uličnih borbi između snaga lojalnih rivalskim generalima i s temperaturom koja redovno prelazi 40 stepeni Celzija, mnogim stanovnicima sjevernog predgrađa glavnog grada očajnički je potrebna voda za piće.
Dana 15. aprila, kada su izbile borbe između sudanske vojske i paravojnih Snaga za brzu podršku (RSF), oštećena je stanica koja je opskrbljivala tekućom vodom nekoliko pokrajina Sjevernog Kartuma.
Od tada, blizu 300.000 njegovih stanovnika nije vidjelo ni kap vode da poteče iz slavina. Neki su ponovo otvorili bunare ili koristili lonce da crpe vodu iz rijeke Nil.
"Na početku rata uzimali smo vodu iz bunara fabrika u industrijskoj zoni, ali su je nakon sedam dana zauzele paravojne formacije", rekao je stanovnik Adel Mohamed agenciji AFP.
Kako su sukobi zahvatili područje, a borbe su se vodile u stambenim zgradama i bolnicama, Mohamed je morao čekati danima prije nego što je mogao izaći i donijeti vodu.
Sada, on i njegove komšije čekaju da se sukobi na trenutak stišaju kako bi odnijeli lonce, kante i vrčeve na obale Nila, koji vijuga kroz predgrađe Kartuma.
Zajedno pune kombi i vraćaju se da podijele po nekoliko litara porodicama koje su ostale u susjedstvu.
Ali mnogi drugi su otišli.
"Nedostatak vode, a ne bombardovanja i borbe, natjerao me da napustim svoju kuću", rekao je Rashed Hussein, koji je sa svojom porodicom pobjegao u Madani, nekih 200 kilometara južno od Kartuma.
Hussein, jedan od više od milion Sudanaca raseljenih tokom sukoba, rekao je da ne može podnijeti da vidi svoju djecu bez čiste vode za piće ili tuširanje.
Kratkotrajna prilika
Čak i prije rata, 17,3 miliona Sudanaca nije imalo pristup sigurnoj vodi za piće, prema podacima agencije Ujedinjenih naroda za djecu - UNICEF.
Bolesti koje se prenose nečistom vodom i loša higijena vodeći su uzroci smrti djece mlađe od pet godina, navodi agencija.
Salah Mohammed, još jedan stanovnik Sjevernog Kartuma, ostao je uprkos borbama i pronašao je pristup vodi koristeći bunar u obližnjoj bolnici, koji je tretirao vodu za pacijente na dijalizi.
Ali nakon sedam dana pripadnici paravojnih snaga RSF-a preuzeli su bolnicu, a on više nije mogao da pristupi ustanovi.
Rashida al-Tijani živi u blizini druge bolnice, gdje može pronaći vodu.
Čeka da "pucnjava prestane da ode u bolnicu, što je prije moguće", rekla je, uzimajući što više vode za svoju porodicu. "Nisam mogla oprati niti jedan odjevni predmet od početka rata".
Svakodnevni život i ekonomija zastali su od izbijanja sukoba, iscrpljujući ionako neadekvatnu infrastrukturu i javne usluge Sudana.
Državni službenici su na neodređenom odsustvu, a borci zauzimaju bolnice, fabrike i javne zgrade.
Neformalne mreže grupa iz susjedstva, poznate kao odbori otpora, mobilizirale su se za uspostavljanje poljskih bolnica i stanica za distribuciju hrane i isporuku vode.
Ovi komiteti su se organizirali prije rata kako bi se suprotstavili vojnoj kontroli političkog života.
"Od početka rata mi smo stanovništvu osiguravali vodu", rekao je jedan član odbora, koji je tražio anonimnost plašeći se posljedica od vojske ili RSF-a.
Na jednom putu da pronađe vodu, "naš prijatelj Yassine je ubijen od metka", rekao je.
Čak i kad je riječ o smrti, nedostatak vode nas prožima. "Bili smo primorani da ga ukopamo, a da nismo mogli oprati njegovo tijelo", rekao je član odbora.
