U konferencijskim salama u Briselu nastavljaju se neužurbane rasprave o budućnosti sirijskih sankcija. Evropska birokratska mašina, naviknuta na odmjereni tempo i pažljivo razmatranje svake odluke, ne žuri ka radikalnim promjenama. Ipak, promjena dolazi: nakon neočekivanog pada režima Bashara al-Assada u decembru 2024, EU se priprema za historijsku odluku da djelimično ukine svoj režim sankcija.
Historija sirijskih sankcija datira iz 2011. godine kada je Evropska unija, šokirana brutalnim gušenjem mirnih protesta od Assadovog režima, obustavila svu bilateralnu saradnju sa sirijskom vladom. Tokom godina sankcije su evoluirale u složen sistem ograničenja: od zamrzavanja sredstava Sirijske centralne banke do zabrane uvoza nafte i nametanja ograničenja energetskom sektoru. Štaviše, evropske sankcije su utjecale čak i na trgovinu predmetima kulturne baštine, plemenitim metalima i dijamantima. Sirijskim finansijskim institucijama zabranjeno je otvaranje filijala unutar EU.
Posljednje produženje sankcija dogodilo se 28. maja, a na snazi je do 1. juna 2025. Međutim, neočekivani pad Assadovog režima u decembru 2024. donio je novu stvarnost. Sada se EU sprema revidirati svoju politiku sankcija.
"Odlučit ćemo ... da suspendujemo određene sankcije energetskom i transportnom sektoru, kao i finansijskim institucijama", izjavio je francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrault uoči sastanka Vijeća za vanjske poslove EU u Briselu. I šefica diplomatije EU Kaja Kallas potvrdila je da se uskoro očekuje odluka o "ublažavanju sankcija".
Međutim, EU postavlja zamršene i složene uvjete. Od sirijskih vlasti se traži da pokrenu "političku tranziciju koja uključuje sve Sirijce", da osigura borbu protiv "bilo kakvog oživljavanja Daesha" i zagarantuje "kontrolu i uništavanje svih zaliha hemijskog oružja iz Assadove administracije". Evropski lideri naglašavaju potrebu za pristupom korak po korak, dok ne priznaju u potpunosti da su velike reforme malo vjerovatne pod strogim sankcijama.
Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, upozorila je još u decembru da promjena režima u Siriji "nudi mogućnosti, ali nije bez rizika". To je jasno pokazalo neizvjestan i oprezan evropski pristup, koji radije ne igra na visoke uloge. Od tada se malo toga promijenilo, a EU nastavlja balansirati između podrške obnovi Sirije i osiguravanja nepovratnosti promjena koje želi.
Status nove sirijske administracije donosi posebnu složenost. Grupa Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koju predvodi Ahmed al-Sharaa, ostaje na evropskoj listi terorističkih organizacija. Ovo stvara pravne prepreke za direktnu interakciju, što zahtijeva prevazilaženje složenih birokratskih procedura.
Vrijedi napraviti lirsku digresiju: EU je i dalje najveći donator humanitarne pomoći u Siriji. Od 2011. godine Evropska unija i njene države članice mobilizirale su više od 35 milijardi eura za humanitarnu pomoć, stabilizaciju i podršku otpornosti kako unutar Sirije tako i u susjednim zemljama. Također je važno napomenuti da je EU čak i na vrhuncu pritiska na sankcije zadržala humanitarna izuzeća. Sankcije nikada nisu zabranjivale izvoz hrane, lijekova ili medicinske opreme. Nakon tragičnog zemljotresa 6. februara 2023, postojeća humanitarna izuzeća dodatno su ojačana kako bi se olakšala brza isporuka pomoći sirijskom stanovništvu.
Sada, dok se razmatra ublažavanje sankcija, evropski zvaničnici pedantno rade na svakom koraku. Ovaj pažljiv, metodičan pristup pokazao se pretjerano sporim za ratom razorenu zemlju, no evropski lideri vjeruju da upravo taj pristup može osigurati trajni mir i stabilnost na dugi rok. Ali Sirijci ne mogu čekati...
Ekonomija u ruševinama
"Bez ekonomskog razvoja, vratit ćemo se u stanje haosa" - ove riječi Ahmeda al-Sharae zvuče kao presuda. Novi lider Sirije ne pretjeruje: ekonomija zemlje je u katastrofalnom stanju. Struja je dostupna samo jedan sat dnevno. Razmjeri potrebne rekonstrukcije su nesagledivi. Zemlja doživljava ozbiljnu krizu likvidnosti - toliko ozbiljnu da čak i isplata oskudnih plata postaje nemoguć zadatak.
Godine građanskog rata, nasilja nad civilima i međunarodnih sankcija pretvorile su nekada samodovoljnu ekonomiju u ruševine. Uprkos postojećim izuzećima za hranu, lijekove i humanitarnu pomoć, pristup osnovnim potrepštinama ostaje izuzetno ograničen. Sirija se suočava s galopirajućom inflacijom, kolapsom nacionalne valute, a tu je i katastrofalno visoka nezaposlenost.
U ovim okolnostima, novo rukovodstvo je počelo da gleda na karte koje drži. Sirijsko vodstvo ima najmanje dvije opcije. Prva je evropska, koja uključuje duge pregovore i ispunjavanje više uvjeta: od formiranja inkluzivne vlade do borbe protiv ostataka Daesha, od kontrole hemijskog oružja do garantovanja prava manjina. To je složen, zamršen put koji bi mogao dovesti do još većih zahtjeva pedantnih evropskih birokrata.
Drugi put je ruski, s pragmatičnim pristupom i jednostavnim, jasnim zahtjevima. Moskva ne predstavlja dugačku listu političkih uvjeta. Njen interes je usmjeren na održavanje vojnih baza u Tartusu i Khmeimimu - strateškim objektima koji osiguravaju prisustvo u Sredozemlju.
Zauzvrat, Rusija je spremna pomoći u ekonomskom oporavku.
Nova sirijska administracija, koja je naslijedila dug od 8 milijardi dolara Rusiji od Assadovog režima, pokušava ovu situaciju iskoristiti za maksimalnu korist. "U politici nema stalnih neprijatelja", izjavio je sirijski ministar odbrane Murhaf Abu Qasra, komentirajući mogućnost održavanja ruskih baza. "Ako Sirija ima koristi od ovoga - da." Ovaj pragmatičan pristup stvara dodatni pritisak na evropske pregovarače, koji strahuju da bi odgađanje ukidanja sankcija moglo dovesti do povećanog ruskog utjecaja u regionu.
Sirijsko vodstvo vješto koristi ovu konkurenciju. Zapadne sankcije, prema Al-Sharau, predstavljaju "najveći rizik" za planove rekonstrukcije. Ova izjava se može posmatrati kao signal Evropi: odgađanje ukidanja sankcija moglo bi gurnuti Damask bližoj saradnji s Moskvom.
U međuvremenu, ekonomska situacija nastavlja se pogoršavati. Nedostatak vanjske podrške nakon pobjede sirijskih pobunjenika prije dva mjeseca pogoršava krizu. Međunarodne sankcije sirijskom finansijskom sektoru ostaju na snazi, paralizirajući ekonomski oporavak. Pod ovim uvjetima, svako odgađanje njihovog ukidanja ide naruku silama koje nude brža, iako manje sveobuhvatna rješenja.
Brisel postavlja uvjete, Moskva nudi "dogovor"
Dok evropski zvaničnici metodično rade na svakoj tački mogućeg sporazuma s novom sirijskom administracijom, ruska diplomatija napravila je impresivan zaokret za 180 stepeni. Nepokolebana decenijom podrške Assadovom režimu tokom građanskog rata, Moskva je odmah počela uspostavljati odnose sa snagama koje su svrgnule sirijskog diktatora. U januaru 2025, samo mjesec nakon Assadovog pada, ruska međuresorna delegacija na čelu sa specijalnim predstavnikom predsjednika Mihailom Bogdanovim stigla je u Damask na direktne pregovore.
Nakon toga uslijedio je prvi telefonski razgovor između Vladimira Putina i Ahmada al-Sharae 12. februara. Simbolično, ovaj kontakt se dogodio prije nego što su mnogi evropski lideri uopće odredili svoj stav u pogledu novog sirijskog rukovodstva.
"Jasno je da je jedna od njihovih centralnih briga sada sprečavanje ponavljanja libijskog scenarija, gdje je agresija NATO-a dovela do toga da je zemlja izgubila svoju državnost, postala rascjepkana i nesposobna da se ponovo ujedini", rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, komentirajući rezultate januarske posjete. Prema njegovim riječima, novo rukovodstvo Damaska potvrđuje važnost održavanja historijski uspostavljenih strateških odnosa između zemalja.
Glavno pitanje u rusko-sirijskim odnosima je kristalno jasno: sudbina vojnih baza u Tartusu i Khmeimimu. Za Rusiju je to pitanje strateškog prisustva u regionu. Tartus je jedina tačka materijalne i tehničke podrške ruske mornarice u Sredozemnom moru, koja omogućava popravke brodova i opskrbu bez vraćanja u crnomorske luke. Khmeimim, zauzvrat, služi kao ključna zračna baza, osiguravajući rusko vojno prisustvo ne samo u Siriji već i u širem regionalnom kontekstu.
Prema izvorima Bloomberga upoznatim s pregovorima, Rusija je blizu postizanja sporazuma s novom sirijskom vladom da zadrži dio svog vojnog prisustva u zemlji. To uključuje smanjen, ali još uvijek značajan kontingent. Za Moskvu bi to predstavljalo veliku diplomatsku pobjedu i omogućilo joj da sačuva obraz, posebno imajući u vidu da su mnogi posmatrači u početku predviđali potpuno povlačenje ruskih snaga nakon Assadovog pada.
Sirijska strana pokazuje pragmatičan pristup i spremnost na "dogovor". Da, "sve dok bilo kakav sporazum s Kremljom služi interesima zemlje", ministar odbrane Murhef Abu Kasra upotrijebio je ovu jednostavnu formulu da definira stav Damaska o ruskim bazama. Ovaj pragmatizam i otvorenost u oštroj su suprotnosti sa složenim sistemom uvjeta i zahtjeva koje postavljaju evropske birokrate.
Rusija je također spremna da razgovara o ekonomskoj pomoći i učešću u obnovi zemlje. Moskva je izrazila spremnost da pomogne Siriji da obnovi svoju ekonomiju, a nove vlasti Damaska odmah su počele računati prednosti održavanja veza s Moskvom, uključujući i vojnu opskrbu.
Evropska unija, s druge strane, pokušava da se suprotstavi očuvanju ruskog utjecaja. "To je baza u kojoj oni također provode svoje aktivnosti prema Africi i južnim susjedima. Tako da je to svakako zabrinjavajuće i za evropsku sigurnost", izjavila je pred Novu godinu šefica diplomatije EU Kaja Kallas. Nizozemski ministar Caspar Veldkamp bio je još kategoričniji: "Što se tiče ruskih vojnih baza u Siriji, želimo da Rusi izađu".
Međutim, dok evropske diplomate izražavaju zabrinutost i formulišu zahtjeve, Rusija metodično i pragmatično napreduje ka svom cilju, slijedeći principe realpolitike. U ovom nadmetanju u brzini i efikasnosti, birokratski oprez Evropske unije popušta pred ruskim pragmatizmom ne samo u ukrajinskom, već i u sirijskom pravcu. Novo rukovodstvo Sirije vješto koristi situaciju, balansirajući između različitih centara moći i postižući maksimalne preferencije svih sudionika.
