Posljednji put kada se Saja Samy čula sa svojom porodicom u Gazi, oni su se sklonili, zajedno s hiljadama drugih, u bolnički kompleks koji je pod prijetnjom izraelskih zračnih napada.
U svojoj studentskoj sobi u Egiptu, 20-godišnja studentica medicine drži telefon, očajnički tražeći bilo kakav trag je li njena porodica još živa.
Pod opsadom i izraelskim napadima za koje palestinski zvaničnici kažu da su ubili više od 4.100 ljudi, 2,4 miliona stanovnika Gaze od tada je lišeno struje i, prema tome, kontakata s vanjskim svijetom.
"Ne mogu jasno da razmišljam. Ne znam gdje je moja porodica. Ne znam jesu li dobro", rekla je novinskoj agenciji AFP.
"Svaki put kad razgovaram s mamom, ona mi kaže da ne zna hoće li ovo preživjeti i kako se ja moram brinuti o sebi. Ali, šta da radim sama?"
Kao i 6.000 drugih Palestinaca koji studiraju na egipatskim univerzitetima, i Samy je bila primorana da gleda rat u Gazi izdaleka.
Desetine njih sjedili su u sali za ispite prošle sedmice, želeći da se usredsrede na test – a ne na svoje porodice koje pate udaljene jedva pet sati vožnje.
Kada je njena majka posljednji put razgovarala s njom iz bolnice Shifa u sjevernoj Gazi, rekla je da se plaši da će, "ako ih zračni udari ne ubiju, djeca umrijeti od straha".
Samy ne spava, misleći na svoju šestogodišnju sestru koja budna leži na zemlji u dvorištu bolnice i drhti od hladnoće.
Svaki put kada vidi vijesti o bombardovanoj bolnici, srce joj stane.
Panični grupni razgovori
Poput Samy, 21-godišnja Ghaidaa Jaber neprestano gleda u ekran svog telefona, moleći da joj prođu poruke.
U posljednjoj poruci njene majke od 12. oktobra pisalo je da napušta njihov dom u sjevernoj Gazi kako bi krenula na jug s Ghaidaaine četiri sestre i tri brata u očajničkom pokušaju da pobjegne od nemilosrdnog bombardovanja.
"Od tada nisam ništa čula", rekla je ona za AFP.
U paničnim grupnim razgovorima, Jaber i drugi studenti pokušavaju dobiti informacije.
"Pokušavamo na društvenim mrežama vidjeti gdje su bombardovali, šta je u blizini, na kojim putevima bi naše porodice mogle biti, prolazimo kroz spiskove šehida i porodica koje su ubijene."
"Sve što možemo učiniti je moliti se i nadati se da nećemo naići na svoje prezime”, rekla je.
21-godišnja Haya Shehab saznala je iz objave na Instagramu da je dom njene šire porodice bombardovan, pri čemu je ubijeno 45 ljudi - desetine od njih rođaci.
"Upravo tako, 45 nas je otišlo", ispričala je Shehab, koja studira na privatnom univerzitetu u Kairu.
“Ovaj put je gore”
Jaber je imala šest godina kada je prvi put osjetila da joj dom podrhtava od izraelskih zračnih udara, i sjeća se da se grčevito držala za svoju porodicu dok su bombe padale.
„Znam kako je to, ali ovaj put je mnogo gore“, rekla je.
Formativno sjećanje na djetinjstvo Jaber, Samy i nebrojenih drugih bio je rat u Gazi 2014. godine, kada su izraelske snage ubile otprilike 2.250 Palestinaca.
Godinama je Samyin otac insistirao da porodica ostane na mjestu uprkos nasilju, podsjećajući ih da je "naš dom sve što imamo".
Ali 7. oktobra, kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu objavio "dug i težak rat", porodica se spakovala i napustila svoj dom, koji se za nekoliko dana pretvorio u tinjajuću gomilu ruševina.
"Uvijek smo govorili da ne bombarduju zapadnu Gazu, ali ovaj rat mi je pokazao da nigdje nije sigurno", rekla je Samy.
Shehab je također mislila da je dom njene porodice u južnom okrugu Khan Yunis relativno siguran, gdje su "bombardovanja ograničena".
"Ali ne ovaj put."
Izraelski napad pogodio je stambene zgrade, puteve koje su odredili kao sigurne rute za bijeg i južnu Gazu, gdje je više od milion Palestinaca pobjeglo nakon što im je Izrael naredio da napuste sjever.
A za prestravljene studente koji nisu u stanju da se bave svojim životom, postoji i veliki osjećaj krivice.
"Kako se usuđujem biti tako daleko? Kako da jedem kad su oni gladni? Kako da spavam?", pita se Jaber koja je već dvije sedmice zatvorena u svojoj sobi.
Samy također krivi samu sebe.
"Mrzim ovaj osjećaj, znajući da sam sigurna, a oni nisu. Voljela bih da sam s njima, radije bih bila s njima i poginula s njima nego da se ovako osjećam."
