Globalni položaj Izraela pretrpio je ozbiljan udarac u posljednjih 12 mjeseci, s obzirom na opsežnu brutalnost koju je pokrenula cionistička država – rezultirajući ubistvom više od 43.000 Palestinaca i 2.787 Libanaca, uz desetine hiljada povrijeđenih – što je šokiralo svijet.
Neprekidni rat Izraela protiv Gaze i Libana također je otkrio inherentne antimuslimanske predrasude u zapadnim institucijama, posebno u Bidenovoj administraciji i medijima, i pomaknuo globalno mišljenje daleko od utjecaja i Tel Aviva i Washingtona.
Mnogi svjetski priznati intelektualci počeli su primjećivati pukotine u izraelskoj državi, dok Palestinci ne pokazuju znakove predaje svog sna o oslobađanju svoje zemlje od izraelske okupacije.
"Izrael je pretrpio gotovo potpuni gubitak legitimiteta kao normalna država i sve se više doživljava kao država parija, do mjere koja nadilazi osudu čak i rasističke Južne Afrike, sve dok njena vlada nije iznenadila svijet napuštanjem aparthejda sredinom 1990-ih, nakon što su pretrpjeli iscrpljujuće sankcije", kaže Richard Falk, vodeći stručnjak za međunarodne odnose, za TRT World.
Drugi stručnjaci vjeruju da se cionistička država raspada zbog svoje neobuzdane pohlepe za ekspanzijom, kao i kolonijalnog mentaliteta.
„Zamislite da je Izrael danas u gorem stanju nego ikad prije. Drugim riječima, projekt uspostavljanja stabilnog doma za jevrejsku populaciju je propao. Taj model ne funkcioniše“, kaže Joost Hiltermann, direktor Međunarodne krizne grupe za Bliski istok, za TRT World.
Budući da je Izrael osnovan kao dom za jevrejski narod nakon Drugog svjetskog rata i nacističkog Holokausta 1948. godine, Hiltermann tvrdi da država nije mogla biti prihvaćena na Bliskom istoku zbog masovne nasilnosti i raseljavanja koje je izazvala kako bi se uspostavila. U svjetlu ljudske katastrofe koju je izazvao Izrael u Gazi, zajedno s kontinuiranim nasiljem ilegalnih jevrejskih doseljenika i izraelskih okupacionih snaga na Zapadnoj obali, Hiltermann kaže da Izrael ima dva izbora.
„Ili nastaviti dalje na ono što mislim da je veoma destruktivan put ili smisliti novi model. Jedina osoba koja je ikada pokušala [zagovarati novi model] bio je [bivši izraelski premijer] Yitzhak Rabin, koji je, naravno, ubijen zbog svojih napora“, dodaje Hiltermann.
Za Hiltermanna, zavisnost Izraela od zapadne podrške i odbijanje pravog mirovnog sporazuma s Palestincima su dva ključna razloga zašto je izraelski model propao. Izraelski lideri su dugo smatrali da bi država uz veliku zapadnu podršku „mogla nametnuti svoje prisustvo u regionu i da ne mora praviti ozbiljne kompromise u vezi s Palestincima kako bi se uklopila u Bliski istok“, kaže on.
Doseljenički kolonijalizam
Poput SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Argentine, Južne Afrike i drugih zemalja širom Latinske Amerike, Izrael je također doseljenički kolonijalni projekt, prema mnogim historičarima. Dok je nekim anglosaksonskim bivšim kolonijama poput SAD-a i Australije trebalo nekoliko stoljeća da smanje domorodačke populacije na malu, neznatnu manjinu koristeći brutalan oblik sile, a zatim naselili populacije bijele rase na njihove zemlje, Izrael je od 1948. godine upotrijebio različite metode nasilja i okrutnosti kako bi primorao Palestince da napuste svoje zemlje. Međutim, zbog palestinskog pokreta otpora, cionistička država nije bila u stanju da potpuno preuzme ono što je bilo poznato kao historijska Palestina.
“Činjenica da su države nastale zahvaljujući doseljeničkom kolonijalizmu nije neobična. Obično se domorodačko stanovništvo uništi ili učini politički beznačajnim zbog demografije”, rekao je Ian Lustick, profesor političkih nauka na Univerzitetu Pennsylvania, tokom nedavnog intervjua, govoreći o projektima kolonijalnih doseljenika koji uključuju SAD i druge države.
"U ovom slučaju, koji je vrlo neobičan slučaj, autohtono stanovništvo, Palestinci, nisu uništeni", dodao je Lustick, pisac knjige Izgubljena paradigma: od rješenja s dvije države do stvarnosti s jednom državom, misleći na kolonijalnu koloniju izraelskih doseljenika projekt. Između Sredozemnog mora i rijeke Jordan više je Palestinaca i Arapa nego Jevreja, smatra profesor.
Raspada li se izraelski model?
Dok je Izrael postigao sporazume o miru i normalizaciji s drugim arapskim državama, uvijek je birao potisnuti palestinsko pitanje, kaže Hilermann, dodajući da ni sporazum iz Camp Davida ni sporazum iz Osla nisu bili dobri za Palestince.
Unatoč svim vrstama supresivnih izraelskih mjera, još uvijek postoji demografska jednadžba oko 7 do 7 milijuna, kaže Hiltermann. Kao rezultat toga, "nema vojnog rješenja za ovaj sukob", što zahtijeva od Izraela da slijedi diplomatski kurs koji priznaje prava Palestinaca, kaže on.
Ali "problem je u tome što je palestinska strana spremna da prihvati rješenje dvije države, dok ga izraelska strana u ovom trenutku eksplicitno odbija", kaže on. “Kakav je put naprijed za Izrael? Zato je to propao model.”
Hiltermann nije sam u svojoj analizi da zvona za uzbunu zvone za izraelski model. “Više od 120 godina od svog početka, može li se cionistički projekt u Palestini – ideja nametanja jevrejske države jednoj arapskoj, muslimanskoj i bliskoistočnoj zemlji – suočiti s izgledima propasti?” upitao je Ilan Pappe, vodeći izraelski povjesničar i politolog, u članku iz lipnja.
Pappe navodi šest pokazatelja kako bi odgovorio na svoje pitanje. Prije svega, on vidi "rascjep" izraelskog društva, gdje sekularni i religiozni Židovi sve više "ne mogu pronaći zajednički jezik" jer je više od pola milijuna Izraelaca napustilo zemlju od 7. listopada.
Drugo, on opaža znakove gospodarstvo u opadanju, koje je prošle godine palo gotovo 20 posto, sve više ovisi o američkoj financijskoj pomoći. Kao treći čimbenik, Pappe navodi rastuću globalnu izolaciju Izraela u svjetlu njegovog brutalnog vođenja rata u Gazi, za koji mnogi kažu da nosi "genocidnu namjeru" svodeći Tel Aviv na status parije države.
"Promjena mora među mladim Jevrejima diljem svijeta" protiv vladajuće Netanyahuove vlade također je loš znak za budućnost Izraela, kaže Pappe, govoreći o četvrtom pokazatelju.
Naposljetku, navodeći kritičnu ovisnost izraelske vojske o SAD-u i zapadnim saveznicima u njezinim ratovima u Gazi, kao i na drugim područjima te “obnavljanje energije među mlađom generacijom Palestinaca” za otpor kao peti i šesti pokazatelj, Pappe zaključuje da cionistički projekt je na rubu propasti.
“Bilo da ljudi pozdravljaju tu ideju ili je se plaše, kolaps Izraela postao je predvidljiv”, napisao je izraelski povjesničar dodajući da je “stoljetni pokušaj, predvođen Britanijom, a potom SAD-om, da se arapskoj zemlji nametne židovska država. polako se bliži kraju.”
Kuda se kreće Izrael?
Kampanja izraelskog bombardiranja u Libanu, napadi na Hutije u Jemenu i nasilje s Iranom pokazuju da je Tel Aviv “proširivao svoje borbene ciljeve koji su u početku bili opravdani kao odmazda Hamasu za napad 7. oktobra usvajanjem proklamiranog cilja istrebljenja Hamasa”, kaže Falk.
Pod utjecajem ove ekspanzionističke agende, koju neki vide kao dio ekstremističke ortodoksne jevrejske ideologije za formiranje takozvanog „Velikog Izraela“ diljem Bliskog istoka, Netanyahuova vlada se uključila u tako pretjerano i neselektivno nasilje od Gaze do Bejruta.
"Njegovo ponašanje je široko percipirano kao transparentan primjer genocida počinjenog u stvarnom vremenu", kaže Falk. Izraelsko širenje ratnih ciljeva može pretvoriti Bliski istok u "bojno polje u sukobu civilizacija unutar regije i paralelno s Drugim hladnim ratom s Kinom i Rusijom", tvrdi profesor.
