Formirane 1945. godine od zemalja koje su bile pobjednice u Drugom svjetskom ratu, Ujedinjene nacije (UN) su osnovane s glavnim ciljem promoviranja globalnog mira i sigurnosti, zaštite ljudskih prava i poštovanja međunarodnog prava.
Sastoji se od pet stalnih i 10 privremenih članova, Vijeće sigurnosti UN-a (UNSC) je tijelo unutar organizacije s najdjelotvornijom moći i utjecajem. Njegove odluke su obavezujuće i primjenjuju se i na države članice i nečlanice.
Ono što čini stalne članice – SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju i Kinu – privilegovanim je to što imaju pravo veta, što im omogućava da blokiraju bilo koju rezoluciju, bez obzira na mišljenje većine u Vijeću sigurnosti.
“Stalni članovi imaju pravo izuzetka koje druge zemlje ne uživaju”, kaže Richard Falk, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Princeton i bivši specijalni izvjestilac UN-a za palestinska ljudska prava.
U razgovoru za TRT World, Falk kaže da je dodjeljivanje prava veta isključivo na pet država članica Vijeća sigurnosti UN-a slično kao da "one nisu odgovorne pred UN-om" i stoga su slobodne da krše međunarodno pravo.
Ističući opasnosti povezane s pravom veta koje ima samo pet članica, Falk kaže: "Budući da tih pet zemalja više ne predstavljaju najutjecajnije, najmoćnije zemlje, čini se da UN postaje nelegitimna organizacija pa je, i u smislu legitimnosti i učinkovitosti, veto nesretan teret koji ovaj mehanizam posjeduje".
Ujedinjene nacije su više puta propustile da razviju konkretna rješenja za velike humanitarne katastrofe kroz svoju historiju i često su se suočavale s kritikama zbog svoje nesposobnosti da spriječi tekuće masakre i zločine velikih razmjera, uključujući genocid, etničko čišćenje i građanski rat.
Odgovor organizacije – ili nedostatak odgovora – na takve krize dovodi međunarodnu zajednicu u pitanje efikasnosti organizacije i ukazuje da je temeljna reforma strukture Vijeća sigurnosti UN-a ključna.
Izraelska okupacija Palestine
Obilježavajući 56. godinu od danas, izraelska okupacija Palestine i dalje je jedan od najvećih neuspjeha UN-a. Proglašavajući se ključnim igračem u sukobu koji je počeo tinjati 1920-ih, UN je 1947. osmislio "Plan podjele Palestine", dodijelivši više od 55 posto palestinske zemlje Jevrejima – uprkos tome što arapsko stanovništvo čini dvije trećine regije.
Profesor Falk tvrdi da je jedan od najrazornijih udaraca Palestinaca od UN-a bila odluka diplomatskog tijela da podijeli Palestinu "bez konsultacija s domaćim stanovništvom", dodajući da je podjela zemlje, sama po sebi, "kršenje prava na samoopredjeljenje koje je uživao palestinski narod koji je živio kao dominantna grupa u zemlji".
“I ne samo da Ujedinjene nacije nisu uspjele provesti pravo na samoopredjeljenje, već nisu bile u stanju provesti svoj vlastiti plan, koji je barem Palestincima dao vlastitu državu”, objašnjava on.
S druge strane, Jevreji su mogli da formiraju svoju državu – iako uz ogromnu cijenu za Palestince; Formiranje Izraela 1948. poklopilo se s onim što je poznato kao Nakba – nasilna i krvava "katastrofa" u kojoj su naoružane cionističke bande nasilno protjerale stotine tisuća Palestinaca iz njihovih domova i rodnih zemalja, ubijajući pritom desetine i uzrokujući ono što je i dalje jedna od najvećih izbjegličkih kriza na planeti.
Dvadeset godina kasnije dogodila se prva velika pobuna u onome što je poznato kao arapsko-izraelski Šestodnevni rat 1967. Izlazeći kao pobjednik, "Izrael je tada okupirao polovinu zemlje predviđene za Palestinu u Planu podjele, proširivši svoju teritoriju na 78 posto, kršeći zabranu zemlje vojnom silom”, kaže Berdal Aral, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Medeniyet u Istanbulu.
“Tokom ratova 1967. Izrael je okupirao sve palestinske teritorije. Vijeću sigurnosti UN-a je trebalo šest mjeseci da donese odluku da se Izrael povuče s ‘nedavno okupiranih’ teritorija. Međutim, Vijeće sigurnosti i dalje zanemaruje sudbinu prethodno okupiranih zemalja”, dodaje Aral.
Profesor Falk ponavlja sličan stav, rekavši da su UN i međunarodno pravo iznevjerili palestinski narod na više načina. Upitan o zločinima kojima su Palestinci bili izloženi prema međunarodnom pravu, Falk kaže: "Da bih nabrojao sve zločine koje je palestinski narod pretrpio, trebalo bi mi mnogo sati."
“Najteži zločini su nametanje režima aparthejda nad palestinskim narodom, uspostavljanje mreže naselja u okupiranoj Palestini, prekomjerna upotreba sile, pokušaj aneksije Jerusalema, upadi i masovna upotreba naprednog naoružanja protiv civilnog stanovništva u Gazi”, kaže Falk, dodajući da su “blokada Gaze od 2007, tortura u zatvorskom sistemu i općeniti propust da se dopuste normalne civilne aktivnosti tokom ovog produženog perioda okupacije”, također krivična djela.
Ohrabruje li američki veto izraelsku agresiju?
Američki predsjednik u vrijeme osnivanja Izraela bio je Harry Truman, koji je postao prvi svjetski lider koji je službeno priznao državu – i to samo 11 minuta nakon njenog stvaranja. Kao najveći i najodlučniji saveznik Izraela od tada, SAD dosljedno koristi svoje pravo veta u SBUN-u kako bi zaštitio Izrael od odgovornosti, stavivši veto na 53 rezolucije koje su kritikovale Izrael ili osudile njegovo nasilje nad Palestincima od 1972. godine, otkrivaju podaci UN-a.
„Zabrinjava činjenica da su akcije SBUN-a često vođene imperijalističkim motivima, a ne zaštitom ljudskih prava. Kršenja ljudskih prava se selektivno rješavaju na osnovu prijateljskog odnosa zemalja prema stalnim članicama”, kaže Aral za TRT World.
"Imperijalne sile, posebno SAD, više puta su koristile svoje nove doktrine da eliminišu režime koje ne smatraju prijateljskim kako bi služile svojim interesima", dodaje Aral.
Nakba se možda odnosi na tragične događaje iz 1948. godine, ali katastrofa je u toku. Od svog nasilnog osnivanja, Izrael je ubio desetine hiljada Palestinaca kroz sistematske masakre. Zapravo, Izrael gotovo svakodnevno ubija i nasilno protjeruje Palestince – a ipak međunarodna zajednica ostaje pasivni promatrač, u suštini odobravajući zločine Izraela svojim zadovoljstvom.
Iako statistike ilustruju tragičnu stvarnost zločina koje je Izrael počinio kroz hladne brojke, vrijedno je napomenuti da se iza svake od tih brojki krije pravo ljudsko lice sa svojom jedinstvenom pričom. Najmanje 12 Palestinaca, uključujući četvero djece, ubijeno je u posljednjem izraelskom napadu na izbjeglički kamp Jenin na okupiranoj Zapadnoj obali - još više brojeva koje treba dodati broju i više ljudi s nadom i snovima čiji su životi brutalno ukradeni.
Nadalje, s brojem palestinskih izbjeglica širom svijeta koji je dostigao najmanje 6,4 miliona, oni čine drugu najveću izbjegličku populaciju u svijetu nakon Sirijaca. Kako su milioni prognanih Palestinaca spriječeni da se vrate u svoju domovinu, Izrael nastavlja okupirati više od 85 posto historijske Palestine, kontrolirajući i tlačeći Palestince koji su ostali.
„Ujedinjene nacije su tvrdile da razvijaju pojam odgovornosti za zaštitu (R2P), ali se nisu usudile da ga primijene tamo gdje je najprimjenjivije: na ranjive i zlostavljane ljude koji žive pod okupacijom ili u izbjegličkim kampovima“, kaže Falk za TRT World.
U skladu sa svojim imenom, “Ujedinjene nacije” treba da uključe kolektivne napore nacija koje se okupljaju i nastoje da implementiraju povelju organizacije o održavanju mira i sigurnosti, poštovanju međunarodnog prava i zaštiti ljudskih prava i sloboda. U stvarnosti, međutim, čini se da države članice UN-a nisu ujedinjene – i očigledna je velika neravnoteža. Neke od ovih nacija posjeduju nesrazmjernu količinu moći, dok se druge bore, naizgled nemoćne, za pravo na život. U svijetu u kojem se pokazalo da osnovna ljudska prava nisu univerzalna i na planeti gdje nepravda i dalje prevladava, Vijeće sigurnosti UN-a stoji kao simbol neuspjelih obećanja.
Potkopava li Vijeće sigurnosti UN?
Upitan o tome da li UN ispunjava svoju ulogu u održavanju mira i sigurnosti, Falk kaže: “Ujedinjene nacije su veliko razočarenje, jer se čini da ne ispunjavaju vrijednosti koje su u osnovi formiranja ove navodno složene organizacije posvećene očuvanju ljudskih prava, mira i sigurnosti.”
Što se Vijeća sigurnosti UN-a tiče, s obzirom na njegovu nadnacionalnu nadležnost, neophodno je uspostaviti mehanizam za sprečavanje provođenja odluka koje su u suprotnosti s međunarodnim pravom. „Bez odgovarajućih mehanizama nadzora, Vijeće sigurnosti UN-a se sada transformisalo u 'Levijatana'. Mnoge važne odluke – od kojih većinu podržava SAD – nemaju transparentnost, uključuju prljavo pregovaranje, a ne postoji odgovorno vijeće koje je odgovorno Generalnoj skupštini”, kaže Aral.
“Drugo pitanje je omjer zastupljenosti Vijeće sigurnosti UN-a, koji je upadljivo nizak. Pet stalnih članica, koje su u početku predstavljale 10 posto svih zemalja još 1945. godine, sada čine samo 2,5 posto. A u svijetu sa 8 milijardi (ljudi), gdje su 2 milijarde muslimani, nema predstavnika muslimana u Vijeću”, dodaje on.
“Šta bi bila posljedica ako ovih pet stalnih članica djeluju suprotno miru i sigurnosti”, Aral pita, odgovarajući: „Tada funkcionalni kapacitet UN-a nestaje. Dakle, ono što u suštini prenosimo stalnim članicama je da su one iznad međunarodnog prava.”
Ta su pitanja – i ograničenja UN-a i nerazmjerna moć koju imaju neki od njegovih članova – potaknula sve veći zahtjev za reformom, pri čemu su oni koji su postavljali zahtjeve tražili da se riješi njihova temeljna zabrinutost u vezi sa strukturom Vijeća. “Zagonetka je kako reformirati UN, a da ga ne uništite? A to je škakljivo pitanje – škakljivije nego što se možda čini,” dodaje Falk.
“UN je veoma važna institucija, ali nelegitimnost Vijeća sigurnosti UN-a podriva ukupnu sliku UN-a. Ova struktura će, sve dok ostane ista, i dalje stvarati nepovjerenje”, kaže Aral.
G-4 (Grupa četiri) je među blokovima koji pozivaju na reformu Vijeća sigurnosti UN-a. Sastoje se od Brazila, Njemačke, Indije i Japana, zemlje G-4 podržavaju međusobne ponude za stalna mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a.
Tvrdeći da bi dodavanje više stalnih članova moglo dovesti do daljnjih nejednakosti u procesu donošenja odluka, grupa Ujedinjenih nacija za konsenzus (UfC) – uključujući Turkiye, Italiju, Španiju, Argentinu, Meksiko, Pakistan i Kanadu – čvrsto se protivi težnjama G-4 za proširenje Vijeća sigurnosti dodatnim stalnim članovima.
Kroz proširenje nestalnih mjesta, UfC se zalaže za inkluzivnije i reprezentativnije Vijeće, omogućavajući širem spektru zemalja da imaju glas u rješavanju globalnih pitanja. Kako kaže turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan: “Vjerujemo da kada kažemo ‘svijet je veći od pet’, postajemo glas zajedničke savjesti cijele ljudske rase”, i pita: “Zašto sve (195) zemlje svijeta – na rotacijski način – ne bi imale stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a?”
„Vijeće sigurnosti UN-a je poprimilo takav oblik, služeći samo interesima svojih pet stalnih članica koje imaju pravo veta, ali ne rade na sprečavanju ugnjetavanja u drugim dijelovima svijeta“, kaže predsjednik Erdogan. “Pravedniji svijet je moguć”, tvrdi turski predsjednik – uz inkluzivnije i pravednije Vijeće sigurnosti.
