Svi koji su pratili 76 godina izraelske okupacije Palestine imaju svoja sjećanja koja mogu podijeliti. U tom smislu, Palestina je prešla izvan transnacionalne solidarnosti, koja se manifestuje kroz proteste organizirane na ulicama, i urezala se u kolektivno sjećanje svijeta.
Svaka priča o Palestini ne podsjeća samo na palestinsku zastavu ili tradicionalnu maramu zvanu kefija, već i na stvarne slike ljudi ili scene s nekog događaja. Je li to ikonična crno-bijela fotografija palestinske borbene junakinje Leile Khaled s kefijom na glavi i kalašnjikovom u ruci?
Ili je to video poznatog govora palestinskog vođe Yassera Arafata u Ujedinjenim nacijama, gdje je uz gromoglasne aplauze najavio: “Ovdje sam došao s maslinovom grančicom i puškom borca za slobodu. Ne dopustite da mi maslinova grančica padne iz ruke. Ponavljam! Ne dopustite da mi maslinova grančica padne iz ruke.”
Otpor iz temelja
Kako je otpor protiv izraelske okupacije tokom godina postajao sve masovniji i pretvarao se u ulične proteste, postao je dio popularne kulture kroz fotografije i videozapise djece koja bacaju kamenje na najnaprednije tenkove tog doba.
Naprimjer, tokom Prve intifade koja je trajala šest godina (1987-1993), osmogodišnji Ramzi Aburadwan postao je simbol otpora. U vrijeme kada je rasprava o "postherojskom ratovanju" bila u porastu, slike mladih, a ne slavnih ličnosti, postale su nove inspiracije za buduće generacije.
U Drugoj intifadi, poznatoj i kao Intifada al-Akse, sudbina dvojice dječaka, Muhammada al-Durraha i Farisa Odeha, šokirala je svijet. Muhammad i njegov otac, Jamal al-Durrah, zatečeni su u međusobnoj vatri između Izraela i palestinskog otpora u Gazi. Dok je njegov otac vikao i štitio sina, kamere su zabilježile trenutak kada je 12-godišnji Muhammad ubijen. Slično tome, 14-godišnjeg Farisa su ubili izraelski vojnici dok je gađao tenk kamenjem.
Godine su prošle od ovih incidenata, ali crna knjiga Izraela se još više proširila i nastavila uzimati živote nevinih, od 51-godišnje Shireen Abu Akleh, istaknute palestinske novinarke, do šestogodišnje Hind Rajab, čiji je posljednji snimljeni telefonski poziv bio srceparajući poziv za pomoć.
Izraelska policija izvršila je napad na sahranu Abu Akleh, a istraga o vozilu koje je Hind koristila kao zaklon pokazala je da je izraelska vojska ispalila 335 metaka. Nažalost, brutalnost se tu nije zaustavila i nije se usmjerila samo protiv Palestinaca, već i protiv onih koji pokazuju solidarnost s Palestincima.
Civili iz različitih dijelova svijeta putovali su da stanu rame uz rame s Palestincima. Neki od njih postali su žrtve izraelske agresije. Najnoviji primjer ovoga je tursko-američka državljanka Aysenur Ezgi Eygi, koja je imala 26 godina. Bila je članica Međunarodnog pokreta solidarnosti (ISM), koji je aktivan u Palestini od 2001. godine.
Izraelski vojnici ubili su Eygi 6. septembra dok su ona i njene kolege protestovali protiv izraelske okupacije Zapadne obale. Eygi nije bila prva aktivistica ISM-a koju su ubile izraelske snage u Palestini.
Naprotiv, ISM je dospio na naslovnice dvije godine nakon što je osnovan 2003. godine, kada je izraelski oklopni buldožer ubio 23-godišnju američku aktivisticu Rachel Corrie dok je protestovala protiv izraelskog rušenja palestinskih kuća.
Postoji li nešto što Izrael radi "namjerno"?
Više od sedam decenija historije okupacije i otpora ispunjeno je ovakvim primjerima. Ipak, kako se događaji i vijesti brzo mijenjaju iz dana u dan, reakcije Izraela na te događaje mogu biti zaboravljene u fusnotama.
To je bilo najočitije nakon ubistva Eygi, kada su izraelska vojska i američki predsjednik Joe Biden tvrdili da je to bilo "slučajno" i da je „vrlo vjerojatno pogođena neizravno i nenamjerno". To možda iznenađuje neke, ali postalo je pravilo Izraela da okrivljuje žrtvu za to što je bila na "pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme". Kako bi skrenuo pažnju s pitanja sistemske okupacije, Izrael ulaže ogromne napore u suprotstavljanje narativu i fokusiranje na jednu osobu ili jedan događaj.
Ubistvo Muhammada al-Durraha je primjer koji treba analizirati kao slučaj za sebe. Nakon što je Izrael prvobitno preuzeo odgovornost, izraelske tvrdnje su se kretale od toga da je Al-Durrah ubijen metcima koje su ispalili Palestinci. Išli su čak i dalje tvrdeći da su incident inscenirali palestinski naoružani napadači, snimatelj i Muhammedov otac. U slučaju Rachel Corrie, ova politika se nastavila.
Glasnogovornik izraelske vojske opisao je aktiviste ISM-a kao "grupu demonstranata koji su se ponašali vrlo neodgovorno, dovodeći sve u opasnost - Palestince, sebe i naše snage - time što su se namjerno smjestili u borbenu zonu“. Iako je buldožer pregazio Corrie, vozač je tvrdio da je nije mogao vidjeti. Na kraju, sudija na izraelskom sudu, u reakciji na tužbu koju je podnijela Corrieina porodica, donio je presudu da je njena smrt "rezultat nesreće koju je sama izazvala".
Tokom genocida, Izrael se ne povlači od ove politike. Napad koji se dogodio 17. oktobra na arapsku bolnicu Al-Ahli bio je važan događaj u tom pogledu. Umjesto da dozvoli međunarodnu istragu na terenu, Izrael, a ovaj put i njegovi saveznici, požurili su da dokažu da izvor "eksplozije" nisu Izraelci, već Palestinci, analizirajući slike s mjesta događaja.
Izrael želi da oni koji prate događaje povjeruju pričama koje dolaze s izraelske strane, dok su palestinske tvrdnje samo „izmišljotina”. To ostavlja za sobom mnoga pitanja, naravno, poput onih koje su kritike i zločini vrijedni istraživanja ili postoji li uopće zločin koji Izrael namjerno čini.
