Mještanin jednog afganistanskog sela se plašio da bi američki vojnici mogli doći. I jedne prohladne jesenje noći, dok su njegova djeca spavala, helikopteri su počeli tutnjati iznad njih.
Na prvi zvuk pucnjave, zatražio je da se njegova žena i desetero djece sklone na sigurno. Njegova mlada kćerka zgrabila je svoju usnulu malu sestru s kreveta. Njihovo skrovište je eksplodiralo, a eksplozija je izazvala ogroman šok u kući.
„Moja mala sestra mi je ispala iz ruku“, šaputala je djevojčica, sada tinejdžerka, tako tiho da se jedva čula od povjetarca. “Vjetar ju je odnio iz mojih ruku.”
Danas je ono što se tačno dogodilo te noći u centru sumornog međunarodnog spora oko starateljstva nad bebom bez roditelja pronađenom među ruševinama. Pravna bitka visokog profila sukobljava afganistansku porodicu s američkom, a izazvala je i reakcije Bijele kuće i talibana.
Afganistanska vlada i Međunarodni komitet Crvenog križa utvrdili su da beba pripada afganistanskom seljaku. Prijatelji i porodica kažu da je on bio poljoprivrednik, a ne militant. Crveni križ je pronašao preživjele rođake i spojio bebu s njima.
Međutim, američki marinski advokat, major Joshua Mast, smatrao je da bi zapravo on trebao dobiti djevojčicu. On insistira da je to dijete siroče stranih boraca bez državljanstva koji su živjeli na imanju Al-Kaide i uvjerio je ruralnog sudiju u Virdžiniji da mu odobri usvojenje u udaljenosti 7.000 milja.
Da nije bilo ove djevojčice, koja sada ima 4 godine, događaji koji su počeli u noći 5. septembra 2019. u ovom udaljenom, siromašnom regionu mogli bi ostati zaključani među tajnim pričama o hiljadama napada američkih i afganistanskih vojnih snaga izvršenih tokom dugog rata. Ali nekada tajni dokumenti, koji se sada nalaze u sudskim spisima, otkrivaju detalje koji su ovaj napad gurnuli u dugotrajnu kontroverzu oko toga koga je vojska ubila kada je rušila zidove usred noći u Afganistanu, da li su ti ljudi bili borci ili civili, i da li je vojska ikada pokušala da sazna.
Porodica Mast podnijela je dokument sa sažetkom napada u slučaju saveznog suda, račun koji je Joshua Mast pomogao u kreiranju nakon što je rekao da je "lično pročitao svaku stranicu od više od 150 povjerljivih dokumenata" o operaciji. Sažetak opisuje kako je ubijeno čak šest neprijateljskih boraca, a moguće i jedan civil. Jedino dijete koje dokument spominje je povrijeđena beba.
Ali preživjeli i seljani koji su izvlačili tijela iz ruševina rekli su za Associated Press da je više od 20 ljudi ubijeno te noći. Među njima su bili i ovaj lokalni poljoprivrednik, njegova žena i petero njihove djece u dobi od 4 do 15 godina. Mještani su rekli da su nakon racije pronašli još četvero farmerove djece – tri djevojčice i dječaka – prekrivene zemljom kako plaču usred plamena i ruševina.
Advokati savezne vlade su rekli da je sažetak koji je porodica Mast podnijela sudu napisan na "navodnom" vojnom memorandumu i "čini se da ga nije izradilo ili odobrilo Ministarstvo odbrane". Ipak, zatražili su od suda da ga zapečati jer tvrde da sadrži vladine informacije koje javnost ne bi trebala vidjeti.
“Dokument 'sažetak misije' kreirao je major Mast 2019. za korištenje u njegovim naporima da usvoji afganistansko dijete, koristeći svoj pristup informacijama vlade Sjedinjenih Država koje je dobio preko svog zaposlenja u Ministarstvu odbrane, ali ne odražavaju nužno tačne ili potpune informacije”, rekao je zvaničnik Ministarstva odbrane za AP.
Vojska odbija da govori o sopstvenom izvještaju o napadu i zatražila je od AP-a da umjesto toga koristi redigovanu verziju koja zatamnjuje određene detalje, uključujući bilo kakvu referencu na smrt civila. Nekoliko vojnika uključenih u napad, koji su svjedočili na ročištima državnog suda iza zaključanih vrata o tome šta se tamo dogodilo, odbilo je komentarisati, a ono što su rekli na klupi za svjedoke ostaje zapečaćeno.
Ukupnu cijenu rata u životima civila nemoguće je odrediti. Ministarstvo odbrane procjenjuje da je 48.000 afganistanskih civila ubijeno i najmanje 75.000 ranjeno između 2001. i 2021. godine, iako agencija priznaje da je stvarni broj vjerovatno znatno veći.
Noćni prepadi su dugo bili posebno kontroverzna taktika, rekla je Patricia Gossman, pomoćnica direktora za Aziju u Human Rights Watchu. Vojne istrage o tome ko je ubijen u noćnim racijama bile su rijetke, a još rjeđe objavljivane u javnosti. Gossman je rekla da joj je predstavnica američke vojske rekla da se američki vojnici rijetko vraćaju na mjesto racije da vide jesu li civili ubijeni.
"Rekli su nam: 'Ne možemo, ne možemo se vratiti tamo jer bismo mi bili meta'", prisjetila se Gossman. „Ali kako onda uopšte znate?"
AP je razgovarao sa 12 seljana koji su opisali šta se dogodilo u noći 5. septembra 2019. godine, uključujući četvoricu koji su rekli da su braća, sestre i ujaci siročeta. AP je pristao da ne imenuje selo ili porodicu iz straha od plemenskog sukoba i odmazde talibana, koji sada vladaju zemljom. Ali susjedi su rekli da nikada nisu vidjeli da se iko vraća da odgovara za mrtve i povrijeđene, uključujući i djecu, ili da provjeri jesu li militanti.
Farmerov zet je plakao dok je hodao po mjestu napada, pokazujući gdje je pronašao svoje preživjele nećake i unakažene leševe svojih najmilijih. On je AP-u pokazao gdje su živjeli, gdje su palili, gdje su sjedili, gdje su jeli. Seljak je imao oko 55 ili 60 godina, uzgajao je grah, kukuruz i pšenicu i bio je siromašan, ali dovoljno velikodušan da podijeli sav novac koji je imao, rekao je njegov zet.
“Sad kada dođem ovdje i pogledam ova mjesta, ne izlaze mi iz očiju”, rekao je. “Moje srce je veoma tužno.”
Stranci u susjedstvu
Ovdje, u ovoj surovoj pustinji, porodice žive među ruševinama dvadesetogodišnjeg rata - zahrđali tenkovi, bombardovane kuće, zgrade izrešetane mecima.
Prašina se diže s točkova motocikala na zemljanim stazama, gdje se prizemne kuće od blata stapaju s planinama koje se protežu miljama u svim smjerovima. To je težak život: nema asfaltiranih puteva, nema tekuće vode ili struje, nema kupatila ili mobilne telefonije.
Dok su lokalni stanovnici rekli da njihovo malo selo nije bilo na meti američke vojske prije septembra 2019. godine, oni se plaše zračnih napada, noćnih napada i žestokih borbi koje će desetkovati zajednice oko njih. Mnogo napada dogodilo se na ovakvim mjestima - teško dostupnim ispostavama, daleko od gradskih medija i organizacija za ljudska prava koje bi mogle istraživati smrt civila.
Komšija Abdul Khaliq je rekao da poznaje poljoprivrednika više od 20 godina i opisao ga je kao veoma ljubaznog. “Bio je vrlo dobra osoba”, rekao je Khaliq.
Farmerova žena bila je mlađa, 40-ak godina, a u braku su bili oko 25 godina. Bila je kćerka imama u lokalnoj džamiji i ostala je bliska svojoj porodici. Imala je smisao za humor - njen brat je rekao da bi se smijala dok ga je zadirkivala što ne dolazi često.
Ne postoji način na koji bi AP mogao nezavisno provjeriti ko su roditelji bebe. Identifikacioni dokumenti, poput izvoda iz matične knjige rođenih, ne izdaju se u ovom udaljenom regionu - posebno za žene i djevojke - i malo njih ima mobilne telefone ili kamere. AP nije pronašao podatke o rođenju bebe farmera niti njene fotografije s porodicom prije napada.
Afganistanska vlada je zatražila dijete, a američka vlada se usaglasila da djevojčica, koja se u sudskim spisima pominje kao "Beba Doe", pripada afganistanskoj porodici: "Beba Doe je državljanka Afganistana, s biološkom porodicom u Afganistanu", pisali su advokati savezne vlade u sudskim podnescima.
Ali porodica Mast to u potpunosti odbacuje. Nekoliko stranih porodica stiglo je u selo oko 2017. godine i nastanilo se u kući pored afganistanskog farmera i njegove porodice, rekli su komšije. Ovi muškarci, žene i djeca dijelili su zid, ali su se zadržali i govorili nepoznatim jezikom, rekli su seljani za AP.
Stranci svijetle puti i s bradama bili su izvor tračeva. Neki susjedi su nagađali da su iz druge, daleke afganistanske provincije, ili iz Turkiye, ili sa „Zapada“.
25-godišnji lokalni mehaničar Abdul Rahim je rekao da su stranci često dovodili svoje automobile, kamione i motocikle na popravku u njegovu radnju. Bez obzira odakle su dolazili, Rahimu je jedno bilo jasno: svidjelo im se oružje. Čistili bi svoje oružje dok im je on popravljao automobile.
“Mnogo sam se trudio da razgovaram s njima, ali nisam mogao razumjeti jezik”, rekao je Rahim. “S njima nikada nije bilo svađe.”
U Afganistanu je gostoprimstvo od najveće važnosti i niko se nije sukobio sa strancima koji dolaze. Mještani kažu da su bili ljubazni, ali oprezni.
Farmer je rekao svom zetu da razmišlja o preseljenju porodice u obližnju kuću drugog rođaka. Bio je uplašen da bi vojska mogla doći po strance tako blizu njegove kuće.
“Bilo je crvene vatre”
Dan napada odvijao se kao i svaki drugi; porodica je ujutro hranila životinje kukuruzom i travom, a za ručak kuhala krompir. Nisu imali pojma da se američke i afganistanske snage ukrcavaju u helikoptere kako bi krenule prema njihovom selu.
Vojnici su gađali tri muškarca u dva kompleksa za koje se vjeruje da su borci povezani s Al-Kaidom iz susjednog Turkmenistana, navodi se u sažetku koji je Mast dostavio sudu. Kako su se vojnici približavali, vikali su, nudeći ljudima unutra priliku da se predaju, navodi se u sažetku. Jedan muškarac je priveden.
Rahim, lokalni mehaničar, rekao je da je upravo zaspao pod drvetom ispred kuće prijatelja kada je čuo da neko viče na paštu: "Stani, ne bježi". Budeći se pored njega, Mohammad Zaman se sjeća kucanja od vrata do vrata s naredbama „da se ne miče“ i „da ne trči“. Prijatelji su mirno ležali, čak i dok je vjetar iz helikoptera tresao grane i lišće iznad njih, ispričao je Zaman.
Tada je izbila pucnjava. Zabarikadirani strijelac otvorio je vatru na napadačke trupe, navodi se u sažetku. Poginuo je, ali je pucalo više strijelaca: rafal pucnjave i granata je nastavio da izbija iz zgrade.
Joshua Mast nije bio u napadu. U mailovima podnesenim saveznom sudu, rekao je da je beba bila u sobi s borcima koji su pucali na vojnike. Napisao je da se njen biološki otac digao u zrak samoubilačkim prslukom, samo nekoliko metara od nje.
Prema sažetku, američke trupe su napravile rupu u zidu i ubacile granate. Uz kuću stranaca, farmerovu porodicu probudila je buka, ispričala su preživjela djeca. Sin je rekao da je njegov otac vikao na djecu da odu u drugu sobu, ali on nije znao kuda bi trebao pobjeći. Njegova sestra je zgrabila bebu.
Eksplozija koja je raznijela zidove njihove kuće bila je toliko snažna da seljani i dan-danas vjeruju da je vojska bacila bombu.
„Bježi s ovog mjesta“, čula je sestra oca kako viče. „Zatim su uslijedili pucnji“, rekla je. Njegovo vikanje je prestalo. Ispustila je bebu.
Tijela njenog oca i braće i sestara ležala su na podu, rekla je djevojka. Motocikl njihovog oca eksplodirao je u plamenu koji se proširio i zahvatio ih.
“Bilo je vojnika, bilo je bombi….bilo je crvene vatre ”, rekla je sestra, pogled joj je bio spušten, a glas joj je drhtao.
Opekla je rame, ruku i glavu. Trčala je i skrivala se među životinjama sve dok pucnjava nije prestala.
Komšije kažu da je napad trajao do ranog jutra. Zeleni dim se zadržao u vazduhu, zajedno s mirisom baruta i spaljenih tijela.
Vojnici su pronašli povrijeđenu ženu i pokušali da joj spase život, ali nisu mogli, kaže Mastov sažetak. U blizini su uočili ranjenu bebu i pretpostavili da je mrtva žena njena majka.
Američki vojnici su uzeli bebu.
Nestala djevojčica
Nakon što su helikopteri odletjeli i utihnuli, komšije kažu da su izašli iz svojih domova i krenuli prema plamenu. Dozivali su, sumnjajući da je iko preživio.
Tada su čuli plač.
Četvero farmerove djece je preživjelo, bili su prekriveni prašinom i prljavštinom da su bili gotovo neprepoznatljivi, rekao je komšija Rahim. Oteturali su iz onoga što je nekada bio njihov dom, pretvoren u plamen i pepeo posut ugljenisanim leševima i udovima. Bilo je teško reći ko je živ, a ko mrtav, rekao je Rahim.
Dječačića je udario metalni komadić u trbuh i plakao je govoreći da mu je porodica ubijena, sjeća se njegov ujak.
Smrad iz tijela bio je nepodnošljiv, pa su seljani pokupili djecu i odvezli povrijeđene u državnu bolnicu. Dječak je tamo ostao jedan mjesec.
“Bila je to veoma teška scena. Ništa nije ostalo”, rekao je Rahim. “Kuće su raznesene, a svako mrtvo tijelo je bilo pod zemljom.”
Dok su komšije plakale i izvlačile tijela iz ruševina, ljudi su pristizali iz susjednih gradova da pomognu, prisjećaju se seljani. Ubrzo su popisani svi iz kuće, živi i mrtvi - osim jednog. Nisu mogli pronaći djevojčicu.
Kopali su po zemljanom podu kuće lopatama i rukama. Premještali su namještaj i zemlju. Bili su zabrinuti da je beba – u dobi od samo 40 dana – zaglavljena ispod zemlje ili krhotina i jednostavno premala da bi je mogla pronaći.
Ali ona je otišla.
Farmer, njegova supruga i njihovo petero djece sahranjeni su jedno do drugog na porodičnom groblju, gdje počivaju generacije njihovih rođaka. Mještani sela kažu da je više od 100 ljudi došlo da im pomognu da iskopaju grobove u tvrdoj zemlji.
Oni su sahranili strance – više od desetina muškaraca, žena i djece – na druga dva groblja.
Farmerova porodica kaže da nisu bili borci.
U selu su preživjeli nastavili tražiti farmerovu nestalu bebu, posjećujući američku vojnu bazu, odlazili u vladine urede i razgovarali s Međunarodnim komitetom Crvenog križa. Čuli su da su Amerikanci odveli bebu u vojnu bolnicu.
Mjesecima, dok je djevojčica liječena od frakture lobanje, opekotina i slomljene noge, afganistanska vlada i Crveni križ su radili na utvrđivanju kome ona pripada. Na kraju su se usaglasili da je ona farmerova kćerka.
Američki State Department je ranije ovog mjeseca u e-poruci AP-u napisao da vjeruje nalazu Crvenog– „putem porodičnog traganja i procesa verifikacije, da je dijete bilo afganistansko, a ne 'bez državljanstva'.” Dakle, kada je vlada Afganistana zatražila da dijete bude prebačeno na starateljstvo kako bi se vratilo njenoj porodici, SAD je udovoljio.
"U to vrijeme smo shvatili da su ispoštovane sve odgovarajuće procedure prema afganistanskom zakonu, i to ostaje naše razumijevanje", napisao je State Department.
Porodica Mast tvrdi da je afganistanska vlada pogrešno povezala djevojčicu s porodicom bez DNK testiranja, njenih slika s ovom porodicom ili bilo kakve dokumentacije koja je povezuje s njima.
Brat Joshue Masta, advokat Richard Mast, sada je imenovan u saveznoj tužbi koju je pokrenula afganistanska porodica u kojoj se navodi da su Masti lažno tvrdili da je dijete "bez državljanstva" u nastojanju da je usvoje. Advokat Richarda Masta, David Yerushalmi, upitao je zašto bi nedužni farmer "živio u istom kompleksu kao i teško naoružani strani borci". Rekao je da nema dokaza da je siroče uopšte pripadalo farmeru.
Ali napori Mastovih da spriječe američku vladu da je preda nisu uspjeli, a dijete je odvedeno farmerovom bratu. Budući da nije mogao priuštiti brigu o njoj, dao ju je sinu i snahi, koji su bili bolje stojeći, obrazovani mladenci koji su živjeli u gradu. Rado su je pristali odgojiti kao svoju.
"Oni su njeni roditelji", rekao je ujak za AP.
Tokom sljedećih 18 mjeseci, dok je izrastala u malo dijete u Afganistanu, Joshua Mast nije odustajao. Uvjerio je državni sud Virdžinije da mu odobri posvojenje. Sve što je trebao bilo je dovesti je na tlo SAD-a.
Manje od dvije godine nakon napada, Mast je pomogao afganistanskom paru i malom djetetu da pobjegnu dok su talibani preuzimali vlast. Nekoliko dana nakon što su stigli u SAD, Mastovi su radili sa saveznim zaposlenicima u kampu za preseljenje izbjeglica kako bi preuzeli skrbništvo nad djetetom.
U međuvremenu, u dalekom Afganistanu, preživjelu porodicu farmera progoni sve što su vidjeli i sve što su izgubili. Kad njegov zet vidi osmijeh nećaka, pomisli kako bi se njegova sestra, sada mrtva, smijala kad bi je zadirkivao.
“Bog će dati da ono raste”, rekao je, “donijet će život ovoj kući.”
Dječak nastavlja da se bori i teško mu je biti u blizini drugih porodica. Na pitanje da li se sjeća svojih roditelja, počeo je da plače. Ugrizao se za usnu i skrenuo pogled.
Djevojčicu koja je ispustila svoju malu sestru grize savjest. Kada razgovara sa strancima pokrivena šalom, toliko je mala i krhka i čini se da će ga progutati. Nervozno se poigrava rubom.
Mogla je savršeno govoriti prije nego što su vojnici došli te noći, ali sada muca.
"Moj život je tužan, moje srce je tužno, nedostaju mi roditelji", rekla je. “Vidim taj napad svake noći, javlja mi se u snovima.”
