Otkako je Izrael pokrenuo brutalni rat u Gazi 7. oktobra, hiljade ljudi u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji izašlo je na ulice da izrazi svoju podršku Palestincima. Evropske prijestolnice svjedočile su rastućem bijesu protiv Izraela. Nasuprot tome, lideri u Evropskoj uniji uglavnom su ignorisali izraelske zločine protiv Palestinaca, idući tako daleko do provođenja zabrana i ograničenja propalestinskih demonstracija.
Sadašnje javno mnijenje naglašava sve veći jaz između političke elite i naroda na Zapadu – pri potonji teško podnose izraelski „narativ holokausta“. Kako je koncept pronalaženja "jevrejske domovine" nakon Holokausta bio u centru osnivanja Izraela, cionisti su desetljećima ulagali mnogo vremena i novca da programiraju jevrejski narod da vjeruje da je svaki izraelski cilj vrijedan borbe, kako “nikad više” ne bi bili izloženi masovnom klanju koje podsjeća na nacistički genocid.
Međutim, nedavni događaji i istraživanja ukazuju na sve veći skepticizam, posebno među generacijom Z, prema narativu o historijskoj traumi Izraela. Povećana svijest o izraelskim zločinima nad Palestincima potaknula je pitanja o moralnosti povezivanja s Izraelom. Ovi faktori dovode do propalestinske solidarnosti u evropskim društvima i stvaraju akademske rasprave koje nadilaze izraelsku propagandu, kao i netačne binarne podatke koje crtaju zapadni mediji.
Golijat pod Davidovim krinkom
Od 1948. godine temeljni etos Izraela bio je usredsređen na ideju "preživljavanja" u suočavanju s raznim "neprijateljskim silama", koje su se mijenjale tokom vremena. Prije Sporazuma iz Osla 1994, glavni protivnici su bili Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) i arapske države koje su je podržavale. Nakon toga, palestinska grupa otpora Hamas, libanski Hezbollah i Iran postali su najvidljiviji protivnici Izraela.
Kako bi bio jedna od najjačih vojnih snaga na Bliskom istoku, Izrael je uvijek imao koristi od bezuvjetne podrške SAD-a, do te mjere da se ova 75-godišnja zemlja, isklesana iz Palestine protiv volje Palestinaca, ponosi svojom "nepobjedivošću" i "superiornošću", posebno od arapsko-izraelskog rata 1967. godine.
Koliko god se narativ o Holokaustu koristio za opravdanje palestinskog oduzimanja posjeda od 1948. godine, isti je narativ štitio izraelsku vojsku, omogućujći im da izbjegnu međunarodnu odgovornost za brojne incidente kršenja ljudskih prava i prijavljenih ratnih zločina.
S obzirom na to da Izrael ne prihvata rješenje o dvije države i neprestano pokazuje zanemarivanje "poretka zasnovanog na pravilima" koji promiču SAD-u, Palestinci koji žive na okupiranim teritorijama i opkoljenoj Gazi nastavili su nekažnjeno nositi kovčege svojih najmilijih koje su ubile izraelske snage i ilegalni doseljenici. Preživjelima su uskraćene osnovne potrebe – kao što su pristup čistoj vodi za piće ili pravo na obrazovanje u inostranstvu. Svaki aspekt njihovog života diktirala je izraelska okupacija.
Prije napada Hamasa 7. oktobra, Izrael je činio nepromišljene poteze, posebno u posljednje tri godine, pokušavajući nametnuti takozvano konačno rješenje – koje je imalo za cilj da nasilno ukloni svaki trag Palestinaca s okupiranih teritorija kako bi ilegalni doseljenici mogli uzurpirati njihovu zemlju i imovinu.
S percepcijom Tel Aviva o vojnoj „nepobjedivosti“ koja je podstakla njegovu ogromnu aroganciju, napad Hamasa je uzdrmao izraelski sigurnosni establišment u kolonijalnom stilu do srži, ostavljajući ga nepokolebljivim. Ne samo da je prekinuo status quo, što je rezultiralo brzim rastom ilegalnih naselja na okupiranim palestinskim teritorijama, već je i zapadnu alijansu predvođenu SAD-om gurnuo u duboku moralnu krizu. SAD je suočen s ozbiljnim ispitivanjem na svjetskoj sceni, a mnogi geopolitički analitičari i mislioci se pitaju zašto Washington nije osudio izraelsko bombardovanje Gaze, kao što je osudio ruski napad na Ukrajinu.
Ovo vidljivo lomljenje američkog morala u eri društvenih medija čini zapadnim medijima sve težim da paraliziraju javno mnijenje da povjeruje izraelskoj državnoj propagandi, često prikazanoj u svjetlu holokausta. I usmjeravanje globalnog mišljenja protiv Palestinaca unutar margine američkog rata protiv terorizma, koji je kriminalizirao obične Iračane, Afganistance, Sirijce i Pakistance, dozvoljavajući američkim trupama da se izvuku sa stotinama hiljada civilnih ubistava, postalo je jednako teško.
Samo sedmicu prije napada Hamasa, Izrael je bio zauzet pričom o svojoj nepobjedivosti ponoseći se prodajom raketnog sistema Arrow-3 Njemačkoj za rekordnih 3,5 milijardi eura, što je posao koji je brzo stekao priznanje kao jedan od značajnih vojnih izvoza u historiji. Ali dok su Hamasovi borci opremljeni paramotorima prešli vojnu ogradu, prodirući duboko u Izrael, pažljivo osmišljena slika vojne nepobjedivosti Tel Aviva raspala se po šavovima.
Iako je zemlja često prihvatala jednu od najomiljenijih hebrejskih priča, o Davidu i Golijatu, prikazujući sebe kao autsajdera Davida koji se suočava s mnogo većim i jačim neprijateljem u obliku Golijata – koji se u izraelskom kontekstu može tumačiti kao Iran, Hezbollah ili bilo ko koga vide kao svoje protivnike – napad Hamasa i kasniji diskurs usredsređen na izraelski brutalni rat u Gazi učinili su da se Izrael pojavi kao Golijat koji se pretvara da je David – žrtva.
Od tihih generacija do ušutkanih generacija
Još jedan razlog zašto izraelska binarnost Holokausta gubi sjaj je nova generacija u Evropi. Za razliku od prethodne dvije generacije koje su svjedočile osnivanju Izraela i arapsko-izraelskim ratovima, nova generacija je odrasla uz televizijske slike izraelskih zločina u Palestini.
Drugi razlog zašto narativ o Holokaustu ne uspijeva odvratiti novu generaciju od izraelske brutalnosti je velika palestinska dijaspora, jedna od najrasprostranjenijih zajednica širom svijeta, koja je uvijek bila glasna i kreativna u informiranju svijeta o svojim patnjama dok se suočavala s masivnim izraelskim mašinama za dezinformisanje.
U slučaju Njemačke, starije generacije koje su svjedočile Holokaustu šutjele su o tom pitanju. Međutim, potomci ovih generacija su izrazili svoje nezadovoljstvo stalnim podsjećanjem na Holokaust. Naprimjer, prema njemačkom Ministarstvu unutrašnjih poslova, istraživanje provedeno u septembru 2014. pokazalo je da 55 posto Nijemaca "ne voli što ih podsjećaju na nacističke zločine nad Jevrejima", a 49 posto "je umorno od slušanja o zločinima nacista protiv Jevreja".
Ne samo u Njemačkoj, već i u drugim zapadnim zemljama, narativ o Holokaustu za ljude postaje sve manje uvjerljiviji. Nekoliko istraživača je otkrilo da generacija Z misli da je Holokaust „mit“, „veoma preuveličan“ ili im jednostavno im fali znanje o toj temi.
Cionizam kao mentalni geto
Kada se jevrejsko pitanje pojavilo u Evropi u 19. stoljeću, cionizam je promovisan kao ideologija jevrejskog samoopredjeljenja. Ovaj argument je dobio na snazi nakon Holokausta jer su Jevreji smatrali da su se njihovi napori da koegzistiraju s kršćanima u Evropi pokazali uzaludni dok je poslovični jevrejski geto opstao u glavama Evropljana. Iz tog razloga, država Izrael je ponuđena kao jedino sigurno utočište za Jevreje.
Ipak, ovaj narativ je Izraelu do sada služio suprotno. Sa svojom brutalnom politikom protiv Palestinaca i više od sedam decenija okupacije, Izrael je i dalje u mentalnom getu mnogih Evropljana.
Iako sve evropske zemlje priznaju Izrael kao nezavisnu nacionalnu državu, Evropljani imaju izrazito negativno mišljenje o Izraelu. Nedavno istraživanje koje je sprovela organizacija Bertelsmann Stiftung otkrilo je da samo 20 posto Evropljana pokazuje pozitivan stav prema Izraelu.
Problem s Izraelom je uvijek bio problem proizveden na Zapadu. Cionizam, ideologija koju su evropski Jevreji izvezli u Palestinu u 19. stoljeću, bio je, na mnogo načina, pokušaj Evrope – odobren i podržan od SAD-a – da se pozabavi jevrejskim pitanjem po cijenu života Palestinaca.
Dok je Holokaust svijetu otkrio ružno lice Evrope i opremio buduće generacije ogromnim znanjem o prepoznavanju mržnje u njenim počecima kako bi se izbjeglo krvoproliće tako velikih razmjera, evropski projekt rješavanja jevrejskog pitanja cionizmom izdaje sve žrtve Holokausta. Ova izdaja je očita u tome kako je normalizirala ubistva i sakaćenja Palestinaca u razmjerima za koje mnogi tvrde da odražavaju tragediju starih evropskih Jevreja.
