Prošlo je više od godinu otkako je Izrael pokrenuo genocidni rat u Gazi, a tijela nedužnih Palestinaca i dalje se gomilaju.
U distopijskoj pustoši, gdje krš od betona i iskrivljenog metala formiraju planine, smrad smrti i baruta se nadvija nad zemlju.
Kao i tuga.
Svaka osoba koju je Izrael ubio ostavio je svoje priče, svoje snove i nade. Suhe brojke ne mogu opisati tragediju i nepodnošljivu bol onih koji su preživjeli.
Ali oni priču o Gazi stavljaju u kontekst.
Među više od 42.000 ljudi ubijenih izraelskim bombama i mecima, preko 900 porodica je potpuno zbrisano s lica zemlje, objavio je Palestinski ured za medije u Gazi prošle sedmice.
“U sklopu tekućeg genocida koji provodi izraelska okupaciona vojska uz punu američku podršku, izraelska vojska je istrijebila 902 palestinske porodice, izbrisavši ih iz civilnog registra ubivši sve njihove članove tokom godine genocida u Gazi”, saopćio je Ured za medije.
Zvaničan broj od 42.000 i više mrtvih, međutim, ne uključuje hiljade drugih čija tijela tek treba da se pronađu, za koje se vjeruje da su zatrpana pod milionima tona ruševina.
Da brojke stavimo u perspektivu: predratno stanovništvo u opkoljenoj palestinskoj enklavi – jedva 260 kvadratnih kilometara – bilo je procijenjeno na 2,2 miliona.
I ostali brojevi su zapanjujući.
Ured za medije je naveo da je izraelska vojska “istrijebila 1.364 palestinske porodice tako što je ubila sve njihove članove, ostavljajući samo jednu osobu po porodici, a na sličan način zbrisala 3.472 palestinske porodice, ostavljajući samo dvije osobe po porodici”.
47-godišnja Iman Amer Radwan jedna je od dva člana njene šire porodice koja su preostala da ispričaju priču o masakru koji im je promijenio život.
Njena priča je samo malo poglavlje u kolektivnoj tragediji koja se odvija u Gazi.
Dan koji je promijenio sve
Udata za Palestinca iz Jenina, Iman se preselila u Ramallah na okupiranoj Zapadnoj obali, ali su njeni korijeni ostali čvrsto usađeni u grad Gazu, gdje je njena porodica ostala u naselju
Tel al-Hawa. Imanin otac, 82-godišnji Amer Husein Radvan diplomirao je historiju na Arapskom univerzitetu u Bejrutu 1974. godine.
Njena majka, 77-godišnja Naima Radwan bila je penzionisana učiteljica i srčani bolesnik i nije mogla sama da se kreće, oslanjajući se na lijekove da bi preživjela.
Njen brat, 38-godišnji Husein Amer Radvan magistrirao je menadžment.
S porodicom je također živio rođak, 52-godišnji Ramadan Abu al-Khair, koga je smrt pozvala.
Uvečer, 9. oktobra 2023. – dva dana nakon što je Izrael započeo neselektivno bombardovanje Gaze, Iman je razgovarala sa svojom porodicom preko telefona. Rekla im je da napuste kuću i potraže sigurnost.
Očeve riječi još odzvanjaju u njenim mislima: "Jednom smo 1948. godine napustili našu zemlju i više se više nismo mogli vratiti. Nećemo to ponoviti i ovog puta i napustiti svoje kuće, čak i ako bismo u njima bili sahranjeni".
Njen brat Husein je smislio isto, rekavši joj: "Nećemo napustiti kuću." Uprkos Imaninim molbama, porodica je ostala.
"Zgrada moje porodice u Gazi je jednom uništena u ratu 2014. godine, ali moj otac nikada nije mario za materijalne gubitke", kaže Iman.
“Radio je s mojom majkom u Saudijskoj Arabiji 55 godina, i uvijek nam je govorio: “Vratit ćemo se u Palestinu i tamo umrijeti.”
Tel al-Hawa, gdje je živjela porodica Radwan, dom međunarodnih organizacija, ambasada i humanitarnih agencija poput turskog Crvenog polumjeseca, nije bio meta u prethodnim ratovima, što je navelo porodicu da vjeruje da je to jedno od najsigurnijih mjesta.
Ali ovoga puta Izrael nije poštedio ni pedalj Gaze.
Njihovo susjedstvo je teško pogođeno – kuće su pretvorene u ruševine, a mnogi njihovi susjedi su ubijeni.
Vrativši se u Ramallah, Iman više nije mogla doći do svoje porodice. Danima i noćima hvatala ju je anksioznost dok je očajnički pokušavala da stupi u kontakt s njima ili njihovim komšijama.
Pokušavala je da se utješi, ubjeđujući se da su možda uspjeli da pobjegnu, da njihov dom nije bombardovan.
Te noći Iman je sanjala svoju majku. Vidjela je planinu pijeska, iza koje je stajala njena majka i govorila bratu: "Kako da se izvučemo ispod ovog silnog pijeska?"
Sljedećeg jutra zvala je njena snaha. Iman se živo sjeća tog strašnog trenutka – njihov dom je uništen, a niko živ nije pronađen.
„Uprkos svemu, nadala sam se da su pobjegli ili da su još živi“, priča Iman.
Nade su se raspršile
Imanin rođak je otišao da traži njihova tijela. “Stalno sam razgovarala s njim”, prisjeća se ona.
"Nikada neću zaboraviti njegove riječi kada je pronašao tijelo mog brata Husseina. Razneseno je nekoliko metara od kuće."
Ramadanovo tijelo pronađeno je netaknuto, ali je otkriće posmrtnih ostataka njene majke donijelo nove talase tuge. "Tijelo moje majke je bilo u komadima", kaže Iman, pokazujući sliku unakaženih posmrtnih ostataka svoje majke, glas joj je bio slomljen od tuge.
“Ovo je moja majka.”
Također je bilo teško pronaći mjesto za njiho ukop. Nakon traženja grobova, uspjeli su pronaći samo dva.
U jednom su ukopani Hussein i njena majka Naima, a druga je bila rezervisana za njenog oca. „Znao sam da čak i ako je moj otac mrtav, on je kod kuće, tako da ne bi osjećao usamljenost da je ukopan negdje drugdje.”
Dva dana kasnije pronašli su tijelo njenog oca ispod ruševina, gdje je sjedila porodična mačka, Loco, odbijajući da napusti mjesto.
"Nikada neću zaboraviti prizor buldožera koji ju je podigao", prisjeća se Iman sa suzama u očima. "Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu."
Ovo je ono što je Izrael učinio Imaninoj porodici i stotinama drugih porodica poput porodice Radwan.
To je genocid iz udžbenika.
