„Demografija je sudbina”, rekao je francuski filozof Auguste Comte prije gotovo dva stoljeća. Vladimir Putin je 2020. iznio slično zapažanje: „Sudbina Rusije i njena historijska perspektiva zavise od toga koliko nas ima“.
Ako je tako, Rusija bi mogla biti u ozbiljnoj nevolji.
Najveća kopnena zemlja na svijetu, Rusija se posljednjih decenija smanjuje, što predstavlja sve veću dilemu za naciju s jednom od najvećih svjetskih vojski koja je uključena u bitku sa svojim zapadnim susjedom Ukrajinom.
Rusija se suočava s tom dilemom od raspada Sovjetskog Saveza 1991. Od 1994. godine, kada je rusko stanovništvo iznosilo blizu 148 miliona ljudi, demografija zemlje izgubila je gotovo pet miliona ljudi, smanjivši se na 143 miliona 2021. U poređenju s Rusijom, SAD je u istom periodu dobio gotovo 70 miliona ljudi.
Ruska federalna služba za statistiku (Rosstat), međutim, kaže da je stanovništvo zemlje skočilo na 146,5 miliona 2023. godine nakon što je Moskva dala državljanstvo ljudima ruske nacionalnosti na okupiranim teritorijama Ukrajine.
Uprkos nedavnom skoku, predviđeni brojevi predstavljaju zabrinjavajući scenarij za kreatore politike u Kremlju.
Rusija je sada deveta zemlja po broju stanovnika, ali će do 2050. godine, prema procjenama, pasti na 17. mjesto.
Ruska populacija povećala se samo za oko deset miliona ljudi od 1900. godine, kada je Rusko Carstvo pokrivalo današnju Poljsku i baltičke države.
Za poređenje, SAD – koji tada nije bio globalna sila – imao je iste godine populaciju od 76 miliona ljudi. Stanovništvo SAD-a danas iznosi 332 miliona, što je više od četiri puta više od 1900. godine.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza – koji je imao oko 288,6 miliona stanovnika 1990. godine – novonastala Ruska Federacija predstavljala je jedva polovinu demografije komunističke države 1991, kao i mnoge neruske republike od centralne Azije do evropskog Baltika stekla nezavisnost od Moskve.
Ova sumorna činjenica navela je ruskog predsjednika Vladimira Putina da tokom svog obraćanja o stanju Unije 2005. primijeti da je raspad Sovjetskog Saveza „najveća geopolitička katastrofa stoljeća“ i „istinska tragedija“ za ruski narod.
Iako se novonastale nezavisne neruske države možda ne bi usaglasile s ovom idejom o ruskoj tragediji, mnogi analitičari vide Putinov politički pristup raspadu Sovjetskog Saveza i proširenju NATO-a na istočnu Evropu kao jedan od glavnih motiva za pokretanje vojne ofanzive na Ukrajinu prošle godine.
Mnogo ispod nivoa zamjene
Ali kako se sukob u Ukrajini odugovlači, Rusija je morala da se uhvati u koštac s još jednom teškom realnošću – sve više smanjenja stanovništva, bilo zbog žrtava na bojnom polju, ali i zbog masovne migracije civila koji žele da izbjegnu regrutaciju u vojsku ili druge posljedice ruske „specijalne vojne operacije“ .
Stručnjaci kažu da novi trendovi povećavaju pritisak u zemlji.
„Ukupna stopa fertiliteta u Rusiji je dugo u padu. Ruska stopa fertiliteta je znatno ispod onoga što mi univerzalno nazivamo nivoom zamjene od 2,1”, kaže Mehmet Fatih Aysan, profesor sociologije na Univerzitetu Marmara, gdje vodi Centar za populaciju i socijalnu politiku.
„Nivo zamjene se odnosi na prosječan broj rođene djece po ženi, osiguravajući zamjenu roditelja njihovom djecom iz generacije u generaciju. Da bi se zamijenili otac i majka, potrebno je najmanje dvoje djece, što će održati stabilan nivo populacije. Dodatnih 0,1 odnosi se na mogućnost da djeca možda ne dođu u dob za brak iz različitih razloga ili da se neće vjenčati“, kaže Aysan za TRT World.
Ruska stopa fertiliteta dostigla je najnižu tačku od 1,2 1998. godine, turbulentne godine kada se zemlja suočila s ozbiljnom valutnom krizom. Tokom 1990-ih, razni faktori – u rasponu od velikog broja abortusa do niske stope nataliteta u kombinaciji s visokim nivoom smrtnosti i smanjenim životnim vijekom – doprinijeli su ruskom demografskom padu.
„Rusija je prošla kroz demografsku tranziciju u kojoj je njeno stanovništvo starilo, jer se i stopa nataliteta i smrtnosti usporavaju, što odgovara situaciji koju nazivamo Faza 3“, kaže Aysan.
Ali pod Putinom, snažnim zagovornikom pronatalitetne i proporodične politike, Rusija je ponudila poticaje za stimulaciju nataliteta, što je dovelo do porasta stope plodnosti u zemlji na sadašnji nivo od 1,6.
Iako pad stanovništva nije samo problem Moskve u postmodernom svijetu, to bi moglo imati smrtonosnije posljedice za zemlje poput Rusije, koje primaju vrlo ograničen broj migranata u poređenju sa zapadnim zemljama gdje se redovno događa veliki priliv stranih državljana, navodi Aysan.
Velika zemlja, malo ljudi
„Geografija je sudbina“, napisao je Ibn Haldun, muslimanski arapski historičar koga neki smatraju ocem moderne sociologije.
Ova šest stoljeća stara mudrost također znači da se Rusija suočava s ozbiljnim problemom. Zato što Rusija u demografskom opadanju treba da naseli najveću zemlju na svijetu, za razliku od manjih nacija poput Švedske i Finske - dva bivša neprijatelja Ruskog Carstva. Švedska, s 10 miliona stanovnika, i Finska, s 5 miliona stanovnika, kontrolišu male teritorije relativno proporcionalne njihovoj populaciji.
Rusi također očigledno žele da zadrže status globalne moći, za razliku od švedskog i finskog naroda, koji su dugo ostali politički neutralni.
„Historijski problem Rusije je stoljećima bio – kako popuniti ogromno kopneno područje ograničenim brojem ljudi koje ima. Dakle, postoji demografski problem, koji nije tako loš kao što je bio, ali i dalje zahtijeva dosljedan fokus i trud”, kaže Gregory Simons, vanredni profesor na Institutu za ruske i evroazijske studije na Univerzitetu Uppsala.
Simons se poziva na porodične poticaje pod Putinovim vodstvom da ohrabri svoju bolesnu populaciju da ima više djece u posljednjih nekoliko godina. Kremlj je također pokrenuo politiku privlačenja ruskih etničkih zajednica iz bivših sovjetskih republika na Baltiku i centralnoj Aziji da se nasele u Rusiji. Ali to nije bilo tako uspješno, smatra profesor.
Za elitu u Kremlju postoji i realnost koja se nazire da ne samo da je stanovništvo zemlje u opadanju, već i da etnički Rusi, prvenstveno kršćani, gube tlo u odnosu na muslimanske manjine. Između 2010. i 2021. godine, ruske etničke zajednice su se smanjile za 5,4 miliona, a njihova populacija je pala na 72 posto stanovništva zemlje.
Trenutno muslimanske etničke grupe čine 10 posto stanovništva zemlje. Ali u roku jedne decenije, predviđa se da će muslimanske zajednice pod Moskvom predstavljati 30 posto stanovništva Ruske Federacije.
Stručnjaci također vide demografsku motivaciju u ofanzivi Moskve na Kijev, uglavnom da poveća svoje pravoslavno slavensko stanovništvo nasilnom integracijom Ukrajine – mjesta rođenja prve ruske države u 9. stoljeću – u federaciju.
Ruska demografska dilema o gubitku stanovništva može stvoriti "izvor nestabilnosti" za Moskvu i "širu nestabilnost za njeno susjedstvo", kaže Simons za TRT World.
Pad stanovništva nije samo politički problem, već ima i "ekonomske implikacije" u pogledu ruske ekonomske sposobnosti i kapaciteta, istaknuo je.
Sukob u Ukrajini primorao je mnoge kvalifikovane radnike da napuste Rusiju u najvećem egzodusu od raspada Sovjetskog Saveza, što je dovelo do nedostatka radne snage u mnogim sektorima.
Demografski poremećaj će stvoriti ekonomski „mrtva” područja širom Rusije, povećavajući populaciju u popularnim gradovima koji bi „više opterećivali infrastrukturu” u urbanim područjima, komplicirajući vladine finansije, kaže profesor.
Za Moskvu je ponovno naseljavanje njenih ogromnih zemalja "politika visokog prioriteta" za rješavanje "vječnog pitanja", kaže profesor. „Koliko ja razumijem, država na različitim nivoima postaje sve pametnija i bolja u pristupu problemu“, dodaje on, misleći na ruske poticaje za povećanje broja stanovnika.
Ruski poticaji
Pod Putinom, Rusija je vratila neke od svojih demografskih gubitaka paralelno s poboljšanjem svoje ekonomske i političke stabilnosti prije sukoba u Ukrajini. Zahvaljujući Putinovim poticajima, stopa nataliteta je porasla, abortusi su smanjeni, a očekivani životni vijek se produžio jer su neki Ukrajinci potražili utočište u Rusiji.
“U vrijeme mog putovanja u Rusiju od početka 1996. godine, nove generacije građana imaju sasvim drugačije razumijevanje vrijednosti i načina života. Naprimjer, sve više se mladi uzdržavaju od alkohola. Ovo je kombinacija stvari, kao što su povećani porezi na industrijski alkohol“, primjećuje Simons.
Mete Doguoglu, 56-godišnji turski biznismen iz Moskve, ima slična zapažanja kao i Simons tokom svog dugog boravka u Rusiji od 1990-ih. „Tokom posljednje decenije u Rusiji je postojao veliki poticaj za rađanje djece i na materijalnoj i na moralnoj osnovi“, kaže Doguoglu, koji sa suprugom Ruskinjom ima dvoje djece.
„Koncept porodice je nešto što se uvijek ističe u Rusiji“, kaže on i dodaje da većina ljudi vjeruje u svetost porodice. Doguoglu vjeruje da je pad ruske populacije dijelom povezan s problemima kapitalističkog sistema, čiji teški uvjeti prisiljavaju ljude da preuzmu manje finansijske i društvene odgovornosti.
Prema Doguogluu, ruski poticaji za pristajanje porodica da imaju djecu kreću se od pomaganja ljudima da kupe kuće uz plaćanje 'materinskog kapitala' do poreznih olakšica, obrazovnih beneficija i besplatnog javnog prijevoza. Ruska država također izuzima muškarce s troje djece i više od služenja vojnog roka u Ukrajini, kaže Doguoglu.
„Rusija sigurno ima demografski problem, ali država se tako aktivno bori protiv tog problema“, dodaje Doguoglu.
