Alana Hadid je svjesna da Hollywood ne gaji pozitivne emocije prema njenom narodu. Ali 40-godišnja dizajnerica i model ima plan da to promijeni.
Hadid, pola Irkinja, pola Palestinka, dijeli istog oca sa supermodelima Bellom i Gigi Hadid, mogula nekretnina Mohameda Hadida. On i njegova porodica pobjegli su iz Palestine i svog doma u Safedu 1948. godine, kada je on bio još dijete.
Porodica Hadid živjela je u raznim zemljama prije nego što se nastanila u Sjedinjenim Državama. Alana Hadid je rođena u Virdžiniji, a sada živi u Kaliforniji, radeći na svom najnovijem poduhvatu kao kreativna direktorica kompanije Watermelon Pictures.
Kompanija za proizvodnju i distribuciju filmova, koju su osnovala braća Badie i Hamza Ali, ima za cilj da istakne palestinske priče.
Govoreći za TRT World tokom nedavnog intervjua, rekla je: "Naša industrija zabave je godinama radila protiv nas u dehumanizaciji Arapa i Palestinaca. (Ovo) zajedno s medijima je, nažalost, ono što je dovelo do toga da možemo hodati ulicom i čuti od ljudi da je uredu počiniti genocid i to su odskočne daske do mjesta gdje su ljudi toliko dehumanizirani da ih možete ubijati uživo na televiziji, a svaka osoba nije na ulici (ne protestuje). "
Donosimo dio njenog intervjua sa Sumayyom Tobah i Tanguy Garrel-Jaffrelotom za TRT.
TRT World: Možete li nam reći malo više o kompaniji Watermelon Pictures, koji su razlozi osnivanja ove produkcijske kuće?
Alana Hadid: Watermelon Pictures je osnovan kako bi se dao glas bezglasnim ljudima koji su marginalizirani, posebno Palestincima čija je priča ispričana umjesto njih. I želimo da budemo sigurni da su njihovi glasovi ti koji pričaju svoju priču. Zato smo pokrenuli Watermelon Pictures, iz tog specifičnog razloga.
TRT World: Možete li biti malo precizniji - da li mislite na palestinske glumce, pisce? Kako to izgleda?
Alana Hadid: Watermelon Pictures je tu za palestinske glumce, palestinske pisce, palestinske režisere. To znači da svi ovi ljudi predstavljaju sebe na svim nivoima. Želimo da ključna grupa budu Palestinci. I zato ponekad kažem da je to kao palestinski A24, mi zaista želimo da ti ljudi budu zastupljeni na svim nivoima.
Znati da gledate film u kojem su glumica, glumac, režiser, pisac, montažer, svi su Palestinci, to vam daje nadu, a Palestinci žive od nade.
TRT World: Zašto je to važno?
Alana Hadid: Oh, važno je za predstavljanje. Ne znam da je iko zaista ikada vidio Palestince da se na taj način predstavljaju. Znati da gledate film u kojem su glumica, glumac, režiser, pisac, montažer, svi oni Palestinci, to vam daje nadu, a Palestinci žive od nade.
TRT World: Možete li nam malo više reći o tome kakva je bila arapska ili palestinska zastupljenost dok ste odrastali ili općenito u pop-kulturi, u medijima?
Alana Hadid: Mediji su Palestince predstavljali kao marginalizovane, kao teroriste, kao ljude kojih se treba bojati. I vidimo da, bez obzira na to da li je to već šire uočljivo ili ne, postoji blaga snaga u tome koja je promijenila način na koji su ljudi vidjeli ili vjerovali da su i Palestinci ljudi.
I ne pokušavamo ponovo humanizirati Palestince. Pokušavamo pokazati palestinsku ljudskost koja je oduvijek postojala. Otkako postoje Palestinci.
TRT World: Vaš prvi projekat je bio Walled Off, to je bio dokumentarac koji je režirao Vin Arfuso, a producirao vaš brat Anwar Hadid. Zašto je to bilo tako važno na početku?
Alana Hadid: Bilo je toliko važno da Walled Off bude jedno od naših prvih projekata, bavimo se distribucijom, mislim da to govori i zašto smo radili toliko distribucije, jer je bilo toliko filmova koji su izašli u svijetu, a koji su pokopani.
Toliko palestinskih priča koje su već ispričali nevjerovatni filmaši koje niko nije vidio. I zato smo htjeli biti sigurni da se ti filmovi prvi vide i zato je Walled Off bio važan, jer ne samo da ga je napravio Palestinac, nego su svi ljudi u tom filmu Palestinci i pristalice Palestine iz svih krajeva svijeta.
Mislim da je to jedan od najprobabljivijih dokumentaraca koji je ikada snimljen o Palestini. To je napredna generacija Z, i to je tako jednostavno gledati i tako nevjerovatno i artikulirano i elokventno rečeno o okupaciji i etničkom čišćenju Palestinaca.
TRT World: Možete li nam dati uvid u vrstu reakcija nakon stvaranja ovog projekta?
Alana Hadid: Mislim da zapravo nismo znali šta će ljudi reći. Očekivali smo da ćemo imati neku podršku, naravno, od palestinske zajednice, i da će ljudi biti otvoreni za to, a onda će htjeti pomoći.
Ali njihova reakcija je bila ogromna. Zaista ogromna. Mislim da se ne radi samo o razgovoru s Palestincima. Stalno se čujem s drugim marginalizovanim zajednicama koje su uzbuđene što vide produkcijsku kuću koja je fokusirana na marginalizovane zajednice i utišane glasove.
I zato je to bilo monumentalno. Mislim da je naš prvi video imao oko sedam miliona pregleda. A nismo to očekivali – bili smo uzbuđeni kada smo došli do 100.000. Bili smo kao, "opa", znate, sa sedam miliona bili smo kao, "Oh, stvarno postoje ljudi koji čekaju na ovo cijeli život".
TRT World: Kakve projekte imate u planu? I šta se nadate postići nekim od tih projekata?
Alana Hadid: Imamo toliko projekata u pripremi. Palestinska filmska distribucija je na neki način naš prvi korak u projektima. Želimo osigurati da se gledaju oni filmovi koji nisu gledani.. I drugo, mi smo u produkciji s puno sjajnih filmova, ne mogu da pričam o njima jer su u produkciji.
I znam da je to zaista tužno, ali mislim da će svi biti uzbuđeni. Očigledno, naš cilj je da budemo dostojni Oscara, ali ono što je važno je da se predstavljamo i da naša zajednica osjeća da se čuje i vidi, a to je naš prvi i najvažniji cilj.
TRT World: Možete li nam predstaviti žanrove?
Alana Hadid: Mislim da je važno da ljudi shvate da Watermelon Pictures nije samo snimanje dokumentarnih filmova o stradanju Palestinaca. Pričat ćemo prelijepe priče o historiji Palestinaca, ali i magične i mistične priče, romanse i komedije.
Rekla sam to milion puta, mislim da je toliko važno da će cijeli spektar ljudskosti Palestinaca biti izložen uz Watermelon Pictures.
TRT World: Da se vratimo na pitanje je li Watermelon Pictures nešto što je bilo u izradi prije oktobra? Ili je rođen u oktobru?
Alana Hadid: Bio je u pripremi prije 7. oktobra. Ali mislim da je sve ubrzano kada se desio 7. oktobar. Tako su Watermelon Pictures razvili Hamza i Badie Ali, dva nevjerovatna Palestinca čiji su otac i amidža pokrenuli jednu od prvih, ne znam je li jedina palestinska distribucijska kuća izvan Palestine, u Chicagu 1976. godine.
Imali su taj nevjerovatan model distribucije i željeli su da se fokusiraju na palestinske slike. I nakon 7. oktobra ova ideja koju su imali dugi niz godina se nekako ostvarila i ja sam uskočio s obje noge. I tu sam.
TRT World: Zašto mislite da je ovaj projekat bio neophodan, posebno sada, a posebno ovdje u SAD-u?
Alana Hadid: Mislim da je bilo toliko potrebno pokrenuti Watermelon Pictures jer način na koji je naša industrija zabave godinama radila protiv nas u dehumanizaciji Arapa i Palestinaca, zajedno s medijima, nažalost, ono je što je dovelo do toga da možemo hodati ulicom i čuti od ljudi da je uredu počiniti genocid.
A ovo su odskočne daske do mjesta gdje su ljudi toliko dehumanizirani da ih možete ubijati uživo na televiziji, a nije svaka osoba na ulici (ne protestuje).
I zato želimo promijeniti stvari za sljedeću generaciju. Mnogo je koraka kroz koje morate proći da biste došli do mjesta gdje je normalno vjerovati da su ljudi ljudi.
A mi samo pokušavamo da budemo katalizator. Nismo prvi koji su ovo uradili. I mislim da je važno reći da mi nismo jedini koji dekoloniziraju ovu industriju. Ima toliko ljudi koji su to radili prije nas, a radit će i poslije nas. Ali mi zaista pokušavamo dekolonizirati industriju za budućnost.
TRT World: Šta to znači za Vas kao palestinsku Amerikanku koja možda nije bila toliko zastupljena?
Alana Hadid: Mislim da predstavljanje znači sve. I mislim da će vam svaki marginalizirani narod reći da je predstavljanje važno. Znate, vidjeti sebe u njihovoj industriji zabave, u njihovom svijetu i biti sposoban znati da postoji mogućnost za vas, saznanje da postoji ta mogućnost je tako puna nade - naslikati budućnost za njih koja je mnogo otvorenija i svjetlija.
TRT World: Što se tiče palestinske zastupljenosti i podrške palestinskom pitanju, kako je Vama bilo posljednjih nekoliko mjeseci u smislu nekoga ko je bio tako aktivan u tom prostoru?
Alana Hadid: Podrška palestinskom pitanju je porasla. Nikada, ni za milion godina nisam mislila da ću vidjeti podršku Palestini kakvu sada vidim. Nikada nisam pomislila da ću stajati pred 400.000 ljudi u DC-ju i držati govor o Palestini.
Nikada nisam mislila da će postojati milioni i milioni i milioni ljudi širom svijeta koji će izaći da kažu "sloboda Palestini" i da će mi ljudi na ulici bez rezerve reći "sloboda Palestini". I to mi znači sve.
A znači mi sve i zbog toga što se to dešava za života mog oca. Žao mi je što moji nana i djed to nisu mogli vidjeti. Ali to što moj otac može vidjeti ovakvu podršku Palestini mijenja sve.
TRT World: Vaš otac ima nevjerovatnu priču. I tako dugo radi ovaj posao. Pa kako je to utjecalo na njega?
Alana Hadid: Mislim da je zatečen. I on je u šoku. I mislim da smo svi mi kao Palestinci sada s mislima - koliko se još užasnih stvari mora dogoditi prije nego što se svijet promijeni.
Vidimo da je za to bio potreban genocid, i to je zaista obeshrabrujuće. Ali također shvatamo da se dešava ogroman pomak. I to svjetski pomak. I ne radi se samo o Palestini. Radi se o Sudanu, i o Kongu, i o svim ovim drugim mjestima koja su marginalizirana, i Americi, koja također nije oslobođeno mjesto. I svima je to jasno.
Dakle, ovdje se radi o kolektivnim, univerzalnim slobodama i oslobođenjima koja se dešavaju s pokretom "sloboda Palestini".
TRT World: Gdje vidite ovaj projekat za nekih deset godina? Šta biste željeli postići?
Alana Hadid: Voljela bih da budemo prepoznato ime. Želim da u tom trenutku ljudi ne pričaju o dekolonizaciji narativa, voljela bih da se narativ dekolonizira.
I da smo prešli na neke druge priče. Da su Palestinci toliko "normalni" za sve da možete samo reći "ja sam Palestinac", a ljudi reaguju kao, "o, da, gledao sam onu romantičnu komediju o Palestincima prošle sedmice u kinu".
Nadamo se da će i za deset godina postojati kina. Ali da, voljela bih da to bude dio svakodnevnog života i da smo možda prešli na nešto drugo. Nadam se da ćemo za deset godina biti na mjestu gdje samo snimamo fantastične filmove o nevjerovatnim ljudima. I da više nećemo morati dekolonizirati ovu industriju.
