Nekoliko sati svakog dana ili noći, dr Suhaib Alhamss pokušava malo odspavati na tankom dušeku u operacionoj sali. Ulazi i gubi se u polusvijesti, previše umoran da bi otvorio oči i previše napet da bi se mogao opustiti. Gromoglasne granate često zveckaju po prozorima bolnice koju on vodi u južnoj Gazi.
Ali najgori zvuci, kaže Alhamss, dolaze iz unutrašnjosti kuvajtske bolnice: plač male djece bez roditelja i s ogromnim ranama. Panični krici pacijenata koji su, kad su se probudili, shvatili da su izgubili ud.
Izraelski rat protiv Gaze, koji je započeo u nedjelju prije 100 dana, izložio je njega, njegovo osoblje i narod Gaze razmjerima nasilja i užasa koji nisu dotad vidjeli. To je učinilo njegov rodni grad neprepoznatljivim.
"Ovo je katastrofa koja je veća od svih nas", ispričao je 35-godišnji Alhamss telefonom između operacija.
Njegova bolnica, koju je donirala i finansirala vlada Kuvajta, jedna je od dvije u gradu Rafahu. Sa samo četiri kreveta za intenzivnu njegu prije rata, sada prima blizu 1.500 ranjenih pacijenata svaki dan i najmanje 50 ljudi mrtvih po dolasku - odraslih i djece s ranjenim udovima i rascjepkanih tijela, te ranama koje otkrivaju kosti.
Više od 23.400 Palestinaca u Gazi je ubijeno u ratu, većinom žena i djece, prema podacima Ministarstva zdravlja u Gazi, a više od 60.000 je ranjeno.
Izrael, koji je pokrenuo svoju nemilosrdnu zračnu i kopnenu kampanju kao odgovor na Hamasov napad na južni Izrael 7. oktobra, kaže da je najmanje 1.200 njegovih ljudi ubijeno, a blizu 250 drugih uzeto kao taoci od palestinske grupe.
Kako bi napravio mjesta za svakodnevnu navalu ratnih ranjenika, Alhamss je nagurao nekoliko desetina dodatnih kreveta u odjel intenzivne njege. Očistio je apoteku, koja je ionako bila uglavnom prazna jer je izraelska opsada lišila bolnicu većine lijekova. Ipak, pacijenti se prostiru po podovima.
„Situacija je potpuno izmakla kontroli“, rekao je.
Urolog po obrazovanju i otac troje djece, Alhamss je zaprepašteno gledao kako su se njegov grad i bolnica transformisali tokom rata.
Sa svojim niskim betonskim zgradama i uličicama posutim smećem koje vrve nezaposlenim muškarcima, Rafah, najjužniji grad opkoljene enklave, prostire se uz egipatsku granicu i sadrži jedini granični prijelaz u Gazi koji ne vodi u Izrael.
Sada je to žarište jedne od najgorih humanitarnih kriza na svijetu. Zgrade sa stanovima raznesene su u ravne, tinjajuće ruševine. Izraelske naredbe o evakuaciji i širenje ofanzive povećali su stanovništvo Rafaha s 280.000 na 1,4 miliona, ostavljajući stotine hiljada raseljenih Palestinaca zaglavljenih u slabim šatorima koji guše ulice.
Većina ljudi svaki dan provodi sate u potrazi za hranom, čekajući u nepokretnim redovima ispred centara za distribuciju pomoći i ponekad se mučeći kilometrima pješice kako bi donijeli konzervirani grah i rižu.
Lica koja vidi po gradu također su se promijenila, dok Izrael nastavlja sa svojim napadima. Strah i napetost naboraju crte lica njegovih kolega, kaže Alhamss. Krv i prašina mrljaju lica nadolazećih ranjenika, dok su voštanosiva koža i oči zaokruženi tamnim prstenovima - tragovi umirućih.
"Možete vidjeti iscrpljenost, nervozu, glad na svačijim licima", priča Alhamss. "Ovo je postalo čudno mjesto. To nije grad koji poznajem."
Kamioni pomoći procurili su kroz granični prijelaz Rafah s Egiptom. Ali to nije ni blizu dovoljno da zadovolji rastuće potrebe opkoljene enklave, kažu humanitarni zvaničnici. U nedostatku vitalne opreme, medicinsko osoblje je svoju genijalnost primijenilo na nove ciljeve. Alhamss previja rane pacijenata grobnim pokrovima.
"Svakog dana imam ljude koji umiru pred mojim očima jer nemam lijekove, mast za opekotine ni zalihe da im pomognem", rekao je.
Previše je utučen da bi razmišljao o svemu što je vidio, ali neke slike izranjaju nepozvane: prazan pogled dječaka koji je preživio napad koji je ubio cijelu njegovu porodicu, novorođenče spašeno iz utrobe mrtve majke...
"Mislim, kako će dalje? Nemaju više nikoga na ovom svijetu", rekao je Alhamss. Njegove misli se okreću vlastitoj djeci — 12-godišnjoj Jenni, 8-godišnjoj Hali i 7-godišnjoj Hudhayfi — koja se nalaze u stanu svoje nane u Rafahu. Viđa ih jednom sedmično, četvrtkom, kada dođu u bolnicu da se izgrle.
"Prestrašen sam za njih", kaže doktor.
Alhamss poznaje kolege doktore i medicinske sestre koji su ubijeni u svojim domovima ili na putu do posla od artiljerije, projektila, eksplodirajućih dronova - toliko različitih vrsta vatre. Izgubio je desetine svojih studenata medicine na Islamskom univerzitetu u Gazi gdje podučava ambiciozne muškarce i žene "kojima je ostalo toliko života", rekao je.
Ali tuga je luksuz koji on sebi ne može priuštiti. Na pitanje kako se osjeća, odgovorio je jednostavno: "Božija volja".
"Svi ćemo na kraju umrijeti, zašto se toga bojati", kaže Alhamss. "Nemamo drugog izbora osim da pokušamo živjeti dostojanstveno i da pomognemo onima kojima možemo."
