Nikada do sada se toliki broj političkih stranaka nije okupio da bi formirali savez prije izbora.
Šestočlana opoziciona alijansa, uključujući Republikansku narodnu partiju (CHP) i IYI partiju, formirala je Nacionalnu alijansu kako bi se suprotstavila Narodnoj alijansi predvođenoj aktuelnim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, a koja uključuje Stranku pravde i razvoja (AK), Partiju nacionalnog pokreta (MHP) i Partiju velikog jedinstva (BBP). Erdogan je na vlasti od 2002. godine.
Šta znači predizborni savez?
U demokratskim državama nije neuobičajeno da manje političke stranke formiraju blokove kako bi se suprotstavile jačim protivnicima, a Turkiye nije izuzetak.
Takvi savezi obično funkcionišu na dva načina: političke stranke će se takmičiti na glasačkim listićima i kasnije formirati koalicije u parlamentu, ili će podržavati međusobne kandidate da osvoje maksimalan broj izbornih jedinica.
Turski zakon do 2018. godine nije dozvoljavao političkim strankama da formiraju izborne saveze kako bi podržali međusobne kandidate koji se bore za 600 mjesta u parlamentu.
Međutim, ovo se promijenilo donošenjem amandmana poznatog kao 7393 na Zakon o izboru zastupnika i druge zakone 2021. godine.
Sada ipak političke stranke mogu ući u izbornu borbu u obliku saveza. Iako je strankama ranije bilo zabranjeno formiranje izbornih saveza, one su neformalno sarađivale prije donošenja novog zakona.
Naprimjer, dvije stranke koje su spremne da rade zajedno ne bi nominirale zajedničkog kandidata, već bi navele svoje glasače da podrže kandidata bilo koje od dvije strane s većim izgledima za pobjedu na izborima. Ova vrsta saveza bi kasnije međusobno podijelila zastupnička mjesta.
1991. godine Partija blagostanja (RP) bila je vodeća stranka, a Erdogan je tada bio jedan od njenih članova. RP je formirao neformalni savez sa Nacionalističkom partijom (MCP), prethodnicom sadašnje Partije nacionalnog pokreta (MHP), zajedno sa Reformističkom demokratskom strankom (IDP), manjom nacionalističkom konzervativnom strankom.
Iako nijedna od njih nije uspjela sama preći prag od 10 posto, njihov savez je pomogao trima strankama da dobiju 17 posto glasova sa 62 mjesta pod nazivom Stranke blagostanja.
Ova taktika se smatrala značajnim dostignućem turskih konzervativnih partija 1990-ih godina. Sa prošlogodišnjim amandmanom, sada mogu otvoreno istupiti sa zajedničkim kandidatom. Također, jednom od odredbi amandmana smanjen je i minimalni prag glasova koji je političkoj stranci potreban za ulazak u državni parlament.
Na prošlim izborima političkoj partiji je bilo potrebno najmanje 10 posto glasova da bi imala članove parlamenta. Sada je taj prag smanjen na 7 posto, što će pomoći manjim političkim strankama da uđu u parlament bez potrebe za podrškom saveza.
Minimalni izborni prag uveden je 1980-ih godina kako bi se spriječilo da mnoge male političke partije uđu u parlament jer je to ometalo proces donošenja zakona zbog stalnih prepirki i nesporazuma. Erdoganova AK partija osvojila je više od 52 posto glasova na posljednjim izborima u junu 2018. godine uz podršku biračke baze Narodne alijanse.
Savez opozicije od šest stranaka izabrao je Kemala Kilicdaroglua, lidera CHP-a, kao zajedničkog kandidata za predsjedničku funkciju. Kilicdaroglu je lider CHP-a od 2010. godine.
