Fotografija oca koji drži za ruku kćerku poginulu u zemljotresu u Turkiye 6. februara izazvala je saosjećanje i podršku cijelog svijeta, rekao je on za AFP.
Otprilike tri sedmice nakon katastrofe u kojoj je poginulo više od 44.000 ljudi u Turkiye i na hiljade u susjednoj Siriji, fotograf AFP-a Adem Altan pronašao je Mesuta Hancera u glavnom gradu Ankari.
Tamo se doselio iz Kahramanmarasa, gdje je bio epicentar zemljotresa.
Pored kćerke, izgubljene pod ruševinama osmospratnice, "izgubio sam majku, braću i nećake u zemljotresu", rekao je Hancer.
"Ali ništa se ne može porediti sa smrću djeteta. Tuga je neopisiva."
Dirljiva slika
Slika Hancera u narandžastoj jakni na hladnoći i kiši dok drži ruku svoje kćerke koja viri ispod ruševina, objavljena je na naslovnim stranicama mnogih novina i viđena milione puta na internetu.
Postala je simbol katastrofe koja je uništila desetine hiljada života, skrenuvši pažnju na njegovu porodicu.
Sada je biznismen bivšem pekaru ponudio administrativni posao na jednoj televiziji i porodici dao stan u Ankari.
U međuvremenu, slika Hancerove kćeri Irmak kao anđela pored svog oca, koju je poklonio jedan umjetnik, visi u njihovoj dnevnoj sobi.
"Nisam mogao da joj pustim ruku. Moja kćerka je spavala kao anđeo u svom krevetu", prisjeća se on.
Hancer je radio u svojoj pekari kada se zemljotres dogodio, u 4:17 ujutro.
Nazvavši kući, otkrio je da su njegova supruga i troje odrasle djece na sigurnom, u njihovoj jednospratnici, iako je oštećena kada se zemlja tresla.
„Držao sam je za ruku, milovao je po kosi, ljubio u obraze“
Ali niko nije mogao doći do Irmak, najmlađe, koja je prenoćila u kući svoje nane.
Planirala je da provede vrijeme s rođacima koji su bili u posjeti iz Istanbula i Hataya.
Žureći do zgrade svoje majke, Hancer je pronašao blok od osam spratova pretvoren u hrpu ruševina.
U sredini, u ruševinama svakodnevnog života, bila je njegova kćerka.
Prije nego što je stigao spasilački tim, Hancer i drugi ljudi iz njegovog mjesta pokušali su sami pronaći svoje najmilije ispod ruševina, čak su pokušavali – ali nisu uspjeli – ručno premjestiti betonske blokove.
U nemogućnosti da povrati tijelo kćerke Irmak, ostao je da sjedi pored njenog tijela.
„Držao sam je za ruku, milovao je po kosi, ljubio je u obraze“, priseća se. Kasnije je vidio kako Adem Altan fotografiše prizor. „Uslikaj moje dijete“, rekao je tihim, slomljenim glasom.
