Potrebe preživjelih u zemljotresu razvijaju se kako se polako suočavaju sa stvarnošću svojih novih života.
Dok je njihov početni prioritet bio nabavka zaliha za preživljavanje i skloništa, njihov fokus se sada mijenja prema pitanju higijene kao što je pristup ličnim potrepštinama za njegu, otkrio je dužnosnik humanitarne grupe za TRT World.
“Ljudi sada žele noktarice. Žele toaletni papir, šampone, sapune", rekao je Memduh Kayiklik, direktor operacije Fondacije za čovjeka i civilizaciju u Kahramanmarasu, jednoj od teško pogođenih provincija.
“Oni također žele šišanje. Tako smo organizirali dvadesetak frizera (u kampu za pomoć)."
Zemljotresi koji su 6. februara pogodili 11 provincija u južnoj Turkiye i dijelove Sirije ubili su više od 50.000 i raselili stotine hiljada ljudi, prisiljavajući ih da potraže sklonište u šatorima koje su postavili AFAD i druge humanitarne organizacije. Snažni zemljotresi jačine 7,7 i 7,6 sravnili su sa zemljom cijele četvrti, uništili porodice i zatvorili firme.
Zgrade koje još uvijek stoje u Kahramanmarasu, epicentru, ostaci su kostura s razbijenim staklima, betonskim gomilama i namještajem koji visi iz onoga što su nekad bile spavaće sobe i dnevne sobe.
Većina je neprikladna za povratak preživjelih osim ako se ponovno ne izgrade. Turska vlada već je u procesu identificiranja ranjivih stanova, kuća i komercijalnih objekata.
Proces evidentiranja preživjelih i njihovih potreba za budući smještaj već je započeo.
Kayiklikova fondacija, poznata na turskom kao Insan ve Medeniyet Vakfi, jedna je od devet registriranih pri vladi. Ima pravo na primanje finansijske pomoći od Ankare i svakodnevno dijeli hranu među više od 80.000 ljudi u područjima pogođenim zemljotresom.
Potrebe preživjelih su se s vremenom promijenile.
“Prvo, sve što su htjeli bili su hljeb i voda. Mnoge pekare u Kahramanmarasu su ili srušene ili teško oštećene. Sada nema nestašice hrane, imamo je dosta da nahranimo ljude”, rekao je Kayiklik u prošlosedmičnom intervjuu u Kahramanmarasu.
"Ali najvažnije je da se preživjeli ne žele osjećati usamljenima u ovim ključnim vremenima", dodao je, gotovo prigušenim glasom, dok je odmjeravao riječi i klimnuo nekoliko puta prije nego što je progovorio.
U noći 20. februara još jedan zemljotres sa središtem u Hatayu poslao je valove sve do Kahramanmarasa, gdje je u školi otvorio regionalni ured. Spušteni stropovi četverokatnice su se zatresli, a mnoge su majke s bebama i djecom istrčale van.
“Nema potrebe za panikom. Sada je u redu. Potres je pogodio Hatay. Bit ćemo dobro”, objavio je na megafon i vratio se poslu.
U četvrti Guzelyali, nedaleko od aerodroma u Adani, još jednom gradu pogođenom zemljotresom, nekoliko volontera sortiralo je hrpe doniranih cipela, jakni i džempera, ponovio je Kayiklik.
“U prvih nekoliko dana ljudi su željeli stvari poput salveta i cipela za svoju djecu. Sada ne vidimo takvu vrstu žurbe,” rekao je jedan od volontera za TRT World.
Nevladine organizacije odigrale su ključnu ulogu u dopuni napora Ankare za pružanje pomoći u regiji pogođenoj katastrofom. Za bilo koji pojedinačni entitet bilo bi nemoguće nositi se s posljedicama, rekli su humanitarni radnici.
“Nikad nisam vidio takvu katastrofu tolikih razmjera. Bilo je apokaliptično”, rekao je Kayiklik, govoreći o školama koje su vodile fondacije i kampovima za pomoć u ratom razorenoj Bosni, Kašmiru i Siriji godinama.
Vlasti su u kratkom roku prevladale neke od problema povezanih s dostupnošću osnovnih potrepština za svakodnevnu upotrebu.
U Nurdagiju, nekih 50 km od grada Kahramanmarasa, upaljena su ulična svjetla – snopovi svjetla stvaraju sablasne sjene u ostacima srušenih zgrada i skloništa koje je AFAD podigao blizu ruševina svojih domova.
Gotovo svaki od dvadesetak preživjelih u zemljotresu iz raznih gradova koje je TRT World intervjuirao govorio je o jakoj kiši, snijegu i hladnoći koje su pretrpjeli kobnog jutra 6. februara.
Ali dvije sedmice kasnije humanitarni radnici rekli su da se čini da su ljudi prestali brinuti zbog hladnog vremena jer je temperatura porasla i imali su toplu odjeću. Kamioni natovareni robom za pomoć nastavili su fijukati autocestama idući prema područjima poput Elbistana, epicentra drugog potresa.
“Zahvalni smo svima – našoj državi, drugim državama i nevladinim organizacijama što su nam pomogli u ovom teškom trenutku. Neka ih Allah sve blagoslovi”, rekla je 29-godišnja Serap.
Ali možda nikakva pomoć neće biti dovoljna da izliječi emocionalne rane koje je iza sebe ostavila katastrofa. Novopečena mladenka Serap nije izgubila nikoga iz porodice. Suprug ju je držao u čvrstom zagrljaju dok se staklo, ormar i sve u njihovu stanu treslo ili lomilo.
Njihova su vrata bila zaglavljena i 20 mučnih minuta bili su zarobljeni dok susjed nije razvalio vrata. Ne mogu se vratiti u svoj teško oštećeni stan u kojem su planirali ugostiti porodicu i prijatelje na ručku i večeri.
Novi set za ručavanje koji je Serap dobila kao vjenčani dar bio je njezino dragocjeno vlasništvo. Željela je u njemu poslužiti hranu svojim gostima u njihovom domu. Još je bio zapakiran u kutiji kad je udario zemljotres. Sada leži slomljen negdje među krhotinama.
“Toliko je bolno da ne mogu ni pričati o tome”, rekla je, brišući suze.
