Manje od sedmicu nakon što su dva zemljotresa razorila južnu Turkiye, Ivan Francisco Escobar putovao je gotovo tri sata iz Adane kroz jednu od najteže pogođenih regija.
43-godišnji kuhar putovao je bez prestanka iz svog doma u užurbanom kolumbijskom gradu Barranquilla – 10. februara odletio je iz svog doma u Kolumbiji u Istanbul, a zatim presjeo u avion za Adanu prije putovanja u svoje odredište, Antakyu u pokrajini Hatay.
Od tada Escobar priprema 25.000 obroka dnevno za preživjele u potresu u Antakyi, jednom od najteže pogođenih područja u potresima od 7,7 i 7,6 stepeni, koji su ubili više od 50 000 ljudi u Turkiye i Siriji, a milione ostavili bez domova.
Escobar je član World Central Kitchen, neprofitne organizacije sa sjedištem u SAD-u koja opskrbljuje hranom u prirodnim katastrofama, izazvanim krizama i humanitarnim hitnim slučajevima. Bio je to jedan od prvih timova humanitarne pomoći koji je stigao u Turkiye nakon najgore prirodne katastrofe u novijoj historiji. Escobar kaže da je preživjelima potrebna svaka moguća pomoć kako bi prebrodili ovu tragediju.
“Postoji samo jedna stvar koju možete učiniti, a to je da se ispunite snagom i hrabrošću za ove ljude. Sve im to treba”, kaže on za TRT World preko telefona u pauzi od svoje rutine.
“I nema vremena za prigovaranje, za kuknjavu. Nema vremena da budete slabi, samo vremena da budete jaki i učinite ono što morate učiniti da nahranite što više ljudi. Dosegao sam svoj limit od 25.000 obroka dnevno i jako sam ponosan na to”, dodaje.
Escobar ima tim od šest turskih kuhara i volontera koji mu pomažu.
Grub šok
Na dan kada su zemljotresi pogodili Turkiye Escobar se vratio kući s posla kasno u noć. I tek kad je skrolao kroz vremensku liniju svojih društvenih mreža, na svom mobilnom telefonu ugledao je srceparajuće slike izazvane prirodnom katastrofom.
U trenu je znao šta mu je činiti. “Čim sam vidio ove slike, sljedeće što sam učinio bilo je da sam kontaktirao svoje nadređene (u WCK) i rekao: ‘Molim vas da me odmah pošaljete u Turkiye',” prisjeća se.
"Bio sam jedan od prvih koji je rekao da je spreman." Tri dana kasnije kulinarski stručnjak s 22 godine iskustva bio je u avionu za Turkiye, slijedeći put osnivača World Central Kitchena Josea Andresa iz Španije, koji je vodio prvi tim nevladine organizacije u zonu katastrofe.
"Vožnja je nešto što nikada neću zaboraviti... slike zgrada na tlu", kaže Escobar, prisjećajući se prizora zgrada sravnjenih sa zemljom "u cijeloj regiji".
“Od Adane do Antakye se već nazire šteta. Ali kada se približite Antakyi, to je razaranje, potpuno razaranje.”
Escobar – koji je radio u drugim područjima pogođenim katastrofama – kaže da je vidio razorne posljedice uragana, oluja i poplava.
"Ali nivo razaranja koji doživljavam u Antakyi nikada nisam vidio", kaže on, dodajući da je područje potpuno uništeno "gdje su sve zgrade u brdu ruševina".
"Vrlo je teško. Ljudi su izgubili članove porodice, firme – hranite ljude s izuzetno niskim moralom. Zato je važno učiniti sve što je moguće da se taj moral poveća.”
Ploča nade
Escobar, koji je prethodno bio raspoređen u Dominikanskoj Republici nakon uragana u septembru 2022. godine, kaže da se ljudi koji rade u zonama katastrofe suočavaju s brojnim izazovima, posebno kada mjesto doživi bezbroj naknadnih zemljotresa, uključujući zemljotrese velikih magnituda.
Posao opisuje kao “vrlo težak jer još uvijek doživljavamo zemljotrese. Radim dok se (zemlja) trese.”
“Kad se trese i sve se ovako kreće, teško je. Ja sam u poljskoj kuhinji”, kaže Escobar, koji je kuhinju sastavio na terasi uništene zgrade.
Njegova nevladina organizacija pružila mu je finansijsku podršku za sve što mu je potrebno – od golemih lonaca i tava do radnih stanica i šatora za pohranu namirnica. Proizvođači hrane i restorani također podupiru Escobara sa zalihama, obično trebaju dva dana da isporuče artikle koje traži njegov tim.
Kaže da se obroci koje proizvode prevoze u kamionima na 18 različitih distribucijskih tačaka unutar sat vremena vožnje od kampa, osiguravajući da obroci ostanu topli. Obroci se poslužuju i preživjelima i raznim timovima uključenim u vitalne poslove u razorenom području.
Okus Turkiye
Escobar opisuje obroke koje njegov tim proizvodi kao "autentične" i "domaće", produžetak filozofije osnivača nevladine organizacije Andresa da "olakšanje u hrani nije samo obrok koji tjera glad podalje. To je tanjir nade. Govori ti u najmračnijem trenutku da je nekome negdje stalo do tebe.”
Escobar kaže da njegov tim uzima u obzir prehrambene navike lokalnog stanovništva proizvodeći namirnice poput gulaša s tipičnim turskim začinima i poznatim proteinima poput piletine.
Osim toga, poslužuju i bulgur – namirnicu od mljevene pšenice koja se obično koristi u azijskoj kuhinji. “Nismo došli ovdje raditi hamburgere i hrenovke, već kuhati ljudima ono što su zaista čekali, domaću hranu, dobro pripremljenu s njima na umu”, kaže.
Escobar također naglašava pozitivan utjecaj hrane na ljudsko raspoloženje. “Kada radite s ljudima koji su upravo izgubili sve, naša je uloga, više od hranjenja, pokušati povećati moral. Hrana koju proizvodimo toliko je posebna da joj je cilj pokušati izmamiti osmijeh, pokušati donijeti malo normalnosti nekome ko proživljava totalni haos.”
Također primjećuje solidarnost među Turcima koji su došli volontirati iz nepogođenih regija kao što je Istanbul. Kaže da obično priđu kampu i da ih Turska uprava za katastrofe i hitne slučajeve (AFAD) preusmjeri u smjeru terenske kuhinje tima.
"Imao sam sreću, blagoslov računati na vrlo dobru pomoć i ovdje sam s kuharima iz grada Istanbula, profesionalnim kuharima koji su na raspolaganju i pod mojim vodstvom kako bi omogućili ovu operaciju", kaže Escobar.
“Moja misija je do 10. marta, nakon čega je moja ideja prepustiti operaciju ovim turskim volonterima kako bi oni nastavili raditi ono što smo mi radili. Onda ih mi kao organizacija nastavljamo ekonomski podržavati. Platit ćemo operaciju kao i sada, ali bez naše režije i u turskoj režiji”, objašnjava kolumbijski kuhar.
Distribucija hrane u Antakyi nastavit će se pod vodstvom mještana, poput 42-godišnjeg Turčina Sezgina Sayiliroglua, koji je već pet godina kuhar. Došavši prije više od sedmicu dana, Sayiliroglu kaže da je radio oko 15 sati dnevno u kuhinji.
"Moja je uloga staviti prave sastojke, prave začine u hranu kako bi se dobro skuhala", kaže on za TRT World.
Sayiliroglu kaže da je ovdje na duge staze i da će pomoći koliko god bude mogao, insistirajući: “Mogu ostati možda tri ili četiri mjeseca. Nije važno."
Nada se da će preživjeli s vremenom moći ponovno izgraditi svoje živote, ali sada im je potrebna solidarnost kako bi prevladali tako ekstremne nedaće.
“Mi smo samo ljudska bića, pa ako imamo loša (iskustva) u životu, to nas podsjeća da smo ljudska bića i da uvijek trebamo biti zajedno bez obzira na to iz kojeg ste grada, iz koje zemlje, koje ste vjere. Uvijek biste trebali podržavati jedni druge”, dodaje Sayiliroglu.
