Turski iseljenici u 73 zemlje počeli su glasati na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turkiye, čime je pokrenut demokratski proces koji će odlučiti o sudbini nekoliko kandidata, uključujući sadašnjeg predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
Glasanje u Turkiye za parlamentarne i predsjedničke izbore održat će se 14. maja.
Glavni izazivač vladajućem konzervativno-nacionalističkom savezu pod predsjednikom Erdoganom bit će opozicioni blok predvođen Kemalom Kilicdarogluom, predsjednikom Republikanske narodne partije (CHP).
Erdogan je lider AK partije i predsjednički kandidat Narodnog saveza, dok je Kilicdaroglu kandidat opozicionog Nacionalnog saveza za vodeće mjesto, zajedno s još dvojicom kandidata, Muharremom Inceom i Sinanom Oganom.
14. maja istovremeno će se održati i parlamentarni i predsjednički izbori.
Mnogi analitičari vjeruju da će izbori biti nadmetanje između AK partije, najsnažnijeg i najtrajnijeg konzervativnog pokreta u zemlji, i CHP-a, prve političke stranke u zemlji koja je vladala zemljom između 1923. i 1950. bez ikakve prave konkurencije.
U posljednjih sto godina Turkiye je prošla kroz više od 25 općih izbora, kao i mnoge lokalne i predsjedničke izbore.
Evo pogleda na najkritičnije izbore, koji su posljedično promijenili politički smjer zemlje:
1923.
Na mnogo načina, ovi izbori su odredili tok političkog sistema Turkiye pod vodstvom Mustafe Kemala, osmanskog paše (koji je 1934. uzeo Ataturk kao svoje prezime).
Ataturk je vodio Turski rat za nezavisnost protiv okupatorskih Grka, koje su podržale savezničke sile nakon pada Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu.
Sve je počelo kada su savezničke trupe zauzele Istanbul, glavni grad Osmanskog Carstva, i započele svoju invaziju kroz anadolsko srce Carstva. Mustafa Kemal i njegovi saveznici sazvali su Veliku narodnu skupštinu koja će se okupiti u Ankari, sadašnjoj prijestolnici Turkiye, kako bi organizirali otpor protiv okupatorskih sila.
U aprilu 1920. godine otvorena je Velika narodna skupština nakon što su održani izbori širom slobodnih teritorija, jer su se ovom novom zakonodavnom tijelu sa sjedištem u Ankari pridružili i neki bivši članovi posljednjeg osmanskog parlamenta.
Ovaj sabor je bio zanimljiv skup različitih političkih stavova, iako su svi vjerovali u otpor protiv okupatorskih snaga.
U ovoj ratnoj skupštini bile su dvije frakcije: Prva grupa, predvođena Mustafom Kemalom i njegovim saveznicima, i Druga grupa, koju podržavaju konzervativne snage.
Nakon uspješnog rata za nezavisnost, političke borbe između ove dvije grupe postale su očigledne u Velikoj narodnoj skupštini. Izbori 1923. održani su prije proglašenja Turkiye republikom 29. oktobra iste godine – u pozadini unutrašnje političke borbe između Mustafe Kemala i njegovih protivnika u Drugoj grupi, koji su odbili da odobre Lozanski sporazum, mirovni sporazum između Ankare i savezničkih sila, te neke druge političke mjere za koje se zalagala Prva grupa.
Mustafa Kemal je smatrao da je najbolji način da se demontira opozicija raspuštanje ratne skupštine i raspisivanje prijevremenih izbora u aprilu 1923.
Druga grupa je bojkotovala izbore, tvrdeći da je raspuštanje skupštine neustavno.
Pristalice Mustafe Kemala stekle su većinu u Velikoj narodnoj skupštini, a Prva grupa se preimenovala u Narodnu stranku, koja će kasnije postati Republikanska narodna partija (CHP).
Ali opozicija se reorganizirala pod Progresivnu republikansku stranku (TFC), koju su vlasti u Ankari zatvorile 1925. godine.
Mnogi analitičari vjeruju da su izbori 1923. postavili jednostranačku vladavinu CHP-a do 1950. godine, kada je opoziciona konzervativna Demokratska stranka pobijedila na izborima i preuzela vlast, što je dovelo do prelaska Turkiye na višestranački sistem.
1950.
CHP je samostalno vladao u Turkiye do kraja Drugog svjetskog rata kada je Ankara pokrenula proces savezništva sa Zapadom protiv komunističkog bloka predvođenog Sovjetskim Savezom.
U izborima iz 1946. godine, prvi put od 1920. godine, Ankara je dozvolila drugim političkim frakcijama poput Demokratske stranke da se takmiče na izborima.
Ali izbori su svjedočili mnogim taktikama suzbijanja glasanja CHP-a, koji je uspio održati većinu u parlamentu zahvaljujući kontroverznom izbornom zakonu.
Zanimljivo je da bi isti izborni zakon pomogao Demokratskoj stranci da osvoji veliku većinu na sljedećim izborima 1950. godine. Izbori 1950. godine bili su ključna prekretnica u smislu razvoja turske demokratije i uspostavljanja slobodnih izbora u Turkiye.
"Dosta! Ljudi imaju pravo da odlučuju”, što je bio slogan kampanje Demokratske stranke tokom izbora 1950. godine, urezan je u tursko političko pamćenje kao simbol tranzicije zemlje s jednopartijske vladavine na višestranački sistem.
Ali 1960. godine, proces slobodnih izbora i turske demokratije prekinut je vojnom intervencijom, koja će se ponoviti 1971, 1980, 1997. i 2007.
2002.
Između vojnih puča 1960. i 1980. godine, konzervativne stranke poput Partije pravde (AP), koja je tvrdila da slijedi ključne ideje Demokratske stranke, nastavile su pobjeđivati na većini izbora dobijajući većinu u parlamentu.
Nakon državnog udara 1980, Motherland Party (ANAP), još jedna konzervativna stranka, osvojila je većinu na izborima 1983. godine.
Devedesetih godina, kada je ANAP izgubio većinu, koalicione vlade postale su politička realnost.
Vođe državnog udara 1980. navodno su imale za cilj da ga eliminišu kao prijetnju stabilnosti zemlje. Sa državnim udarom 1997. turski politički sistem postao je još nestabilniji jer je velika koalicija koja se sastojala od suprotstavljenih frakcija posustala u vođenju zemlje.
To je na kraju dovelo do pojave novog moćnog političkog aktera, AK partije, 2001. godine. Na kraju, sljedeće godine, ova krhka koaliciona vlada je razbijena, pozivajući na prijevremene izbore, što je utrlo put AK partiji da dođe na vlast na izborima 2002. godine. AK partija bi nastavila da vlada državom naredne dvije decenije.
Izbori 2002. godine okončali su vladavinu koalicionih vlada, a takođe su doveli do uništenja ANAP-a i Stranke istinskog puta (DYP), dvije grupe desnog centra iz 1990-ih, koje nisu mogle preći izborni prag od 10 posto koji je uveden nakon državnog udara 1983.
Pod harizmatičnim vodstvom Erdogana, bivšeg gradonačelnika Istanbula kojem je zabranjeno bavljenje politikom krajem 1990-ih, AK partija je osvojila većinu na uzastopnim izborima 2007., 2011. i 2015. godine.
U 2018. godini, Erdoganova konzervativno-nacionalistička Narodna alijansa osvojila je većinu u parlamentu dok je lider AK Partije osvojio još jedan predsjednički mandat nakon prelaska Turkiye na predsjednički model s parlamentarnog sistema na referendumu 2017. godine.
2023.
Mnogi unutrašnji i međunarodni analitičari i turski politički lideri vjeruju da će predstojeći izbori biti jedna od najtežih anketa u zemlji iz različitih razloga.
Između ostalih, ankete će svjedočiti duelu dva moćna bloka, Narodnog saveza predvođenog Erdoganom, najmoćnijim liderom u novijoj turskoj historiji, i Nacionalnog saveza na čelu s Kilicdarogluom, ljevičarskim šefom CHP-a.
"14. maja će biti napravljen izbor da li će naša zemlja postati globalni plejmejker ili nevažan politički akter", rekao je Erdogan osvrćući se na majske izbore.
“14. maj je prijelomna i raskrsnica za našu Tursku. Svojim glasovima otvorit ćete stranice turskog vijeka”, rekao je Devlet Bahceli, lider MHP i Erdoganov saveznik.
Opozicija također vjeruje da će izbori u maju biti kritična prekretnica za zemlju.
Dok Erdoganov narodni savez podržavaju AK partija, Stranka nacionalističkog pokreta (MHP), Stranka velike unije (BBP), Stranka novog blagostanja (YRP) i HUDA-PAR, Nacionalni savez nazvan “Šestorka”, koji se sastoji od sljedećih stranaka: CHP, IYI partija, Saadet partija (SP), Gelecek partija (GP), DEVA partija i Demokratska partija.
