Ferhat Kopuz, turski iseljenik koji putuje iz Istanbula u Sydney, dao je prvi glas dok su predsjednički i parlamentarni izbori u Turkiye počeli u četvrtak (27. aprila).
Kopuz je svoje demokratsko pravo iskoristio na carinskom dijelu Međunarodnog aerodroma Istanbul, gdje je postavljena kabina za iseljenike koji ulaze i izlaze iz zemlje.
Za tursku dijasporu, glasanje će trajati od 27. aprila do 9. maja, prema turskoj Vrhovnoj izbornoj komisiji (YSK). Stanovnici će glasati unutar Turkiye 14. maja.
Blizu 3,4 miliona Turaka koji žive u inostranstvu imat će pravo glasa na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
Njih oko 1,5 miliona iskoristilo je svoje pravo glasa na prethodnim izborima.
Diplomatska predstavništva Turkiye postavila su glasačke kabine na 156 lokacija u 73 zemlje, rekli su zvaničnici.
“Prema procjenama, ljudi su više uzbuđeni da glasaju nego na prethodnim izborima. Bilo je dugih redova kada su se birači upisivali u biračke spiskove”, kaže Bulent Guven, tursko-njemački politikolog koji živi u Hamburgu.
Većina turske dijaspore živi u zapadnoj Evropi, gdje su se radnici migranti nastanili 1960-ih u sklopu programa obnove nakon Drugog svjetskog rata.
Oni čine najveću muslimansku imigrantsku grupu u zapadnoj Evropi. S više od 1,5 miliona registrovanih birača u dijaspori, Njemačka je na vrhu liste zemalja u kojima će turska politika donijeti uzbuđenje, a slijede je Francuska, Nizozemska i Belgija.
Što se tiče faktora koji oblikuju biračke preferencije, dijaspora ima drugačije prioritete od svojih sugrađana u matičnoj zemlji. "Ljudi ovdje daju težinu međunarodnom imidžu Turkiye, ponosni su na autohtono razvijen električni automobil TOGG, ponosni na dronove i TCG Anadolu, nedavno predstavljeni ratni brod", kaže Guven za TRT World.
U poređenju sa 61 milionom registrovanih birača u Turkiye, glasanje dijaspore moglo bi izgledati beznačajno, ali njihov pečat odobravanja može imati odlučujući utjecaj, kao što je viđeno 2018.
„Mislim da broj birača dijaspore neće pasti ispod onog na prošlim izborima“, kaže Mehmet Kose, bivši šef YTB-a, Predsjedništva Turaka u inostranstvu i srodnih zajednica.
Kako Turci glasaju u inostranstvu?
Dok glasanje u dijaspori počinje 27. aprila, YSK je odredio različite datume početka i periode za različite zemlje u zavisnosti od njihovog stanovništva.
U Amsterdamu, u Nizozemskoj, glasanje će početi 29. aprila i trajati devet dana, do 7. maja, kaže Mahmut Burak Ersoy, turski generalni konzul u Amsterdamu.
“Izborni kalendar je drugačiji u nekim zemljama zbog broja Turaka koji tamo žive. Također, morate uzeti u obzir da Nizozemska nije velika zemlja kao Njemačka i da je lakše putovati na kratke udaljenosti”, kaže za TRT World.
U Nizozemskoj ima više od 280.000 turskih registrovanih birača. Blizu 150.000 Turaka živi u Amsterdamu i okolini, ali je samo 40.000 registrovanih birača, prema generalnom konzulu.
Ljudi mogu glasati od 9 do 21 sat u Amsterdamskom kongresnom centru RAI, najvećem glasačkom mjestu u gradu.
Birači moraju ponijeti turske lične karte ili neki drugi dokument, kao što je vjenčani list, kako bi dokazali svoj identitet.
Na mjestu glasanja prvo izlaze pred petočlanu komisiju, koja provjerava da li je osoba upisana u birački spisak Turaka iseljenika. Komisija se sastoji od dva zvaničnika turske vlade i tri predstavnika političkih partija koje su dobile najveći broj glasova na prošlim izborima.
Trend u usponu
Tokom godina, Turkiye je uvela više zakonskih amandmana kako bi iseljenicima olakšala glasanje na izborima.
Naprimjer, turski državljani se automatski dodaju na izborne liste koje vodi Vrhovna izborna komisija, a sve što treba da urade je da se pobrinu da se njihovi podaci pojave na izbornim listama prije početka glasanja, objašnjava Kose.
Birači mogu lako provjeriti svoje podatke elektronskim putem.
Ali stvari nisu uvijek bile toliko lake. Zvanično, turski iseljenici dobili su pravo glasa na domaćim izborima u Turkiye 1950-ih. Ali proceduralne poteškoće kao što je zahtjev da se lično putuje u Turkiye radi uvrštavanja imena u birački spisak obeshrabrile su glasače iz inostranstva, kaže Kose.
U narednim decenijama pravila su ublažena, a od 1987. pa nadalje, nerezidentni turski državljani mogli su glasati na graničnim prelazima prilikom ulaska ili izlaska iz Turkiye za vrijeme izbora.
Ipak, to nije bilo dovoljno za povećanje učešća. “Između 1987. i 2011. godine maksimalni broj ljudi koji je glasao na carinskim punktovima (graničnim prelazima kao što su aerodromi) bio je 270.000. Bio je veoma mali. Ponekad je išlo i do 40.000 ili 50.000”, kaže Kose.
Stopa učešća iseljenika na izborima porasla je od 2014. godine kada su postavljene glasačke kabine u gradovima i mjestima u kojima živi turska dijaspora pa je postalo dostupno svima.
U 2014. godini, samo pola miliona glasova dalo je 2,8 miliona registrovanih birača na predsjedničkim izborima.
Predsjednik Recep Tayyip Erdogan pobijedio je sa 62,5 posto glasova iseljenika. Izlaznost se povećala na parlamentarnim izborima održanim naredne godine kako je dodato više mjesta za glasanje, a i trajanje glasanja bilo je produženo.
Sakupljeno je više od milion glasova. Erdoganova AK partija ponovo je došla na vrh.
Na ustavnom referendumu 2017. koji je imao za cilj pojednostavljenje rada Predsjedništva, izlaznost među iseljenicima dostigla je 1,4 miliona birača.
Na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2018. godine, na kojima je AK partija još jednom pobijedila, učešće iseljenika skočilo je na više od tri miliona.
Od 1980-ih, turska dijaspora je podržala partije desnog centra, počevši od partije Vatan koju je vodio bivši premijer Turgut Ozal, kaže Guven, politikolog iz Hamburga.
„Ova konzervativna sklonost nastavljena je pojavljivanjem AK partije, koja je dobila najviše glasova od turskih državljana koji žive u inostranstvu.”
Nedostatak političara turskih korijena u Evropi je možda razlog koji je natjerao dijasporu da ima veću riječ na turskim izborima.
Naprimjer, 1990-ih je u Nizozemskoj bilo više nizozemskih surinamskih političara nego nizozemskih Turaka, iako su Turci imali veći broj stanovnika. Surinam, mala južnoamerička nacija, ima ukupno više od pola miliona stanovnika.
Antitursko raspoloženje bilo je posebno vidljivo tokom Brexita, kada su desničarski političari raspirivali laži o hordama turskih migranata koje pokušavaju doći do Velike Britanije.
Drugi razlog koji daje podsticaj glasovima dijaspore mogao bi biti diplomatski utjecaj Turkiye na međunarodnom planu pod Erdoganovim nadzorom, kao što se vidi u ukrajinskom dogovoru o žitu.
