Serkana Tatoglua proganja pitanje koje njegova šestogodišnjakinja stalno postavlja otkako im se kuća srušila u prošlosedmičnom zemljotresu u Turkiye.
"Hoćemo li umrijeti?", pita ona, dok podiže pogled prema scenama koje podsjećaju na set iz apokaliptičnih filmova.
Tabuti su poredani pored puta, a sirene Hitne pomoći sviraju danonoćno.
Šetajući kroz ruševine sravnjenih zgrada, djeca gledaju kako spasioci podižu vreće s tijelima iz ruševina.
Tatoglu je pomogao svojoj djeci – njih četvero, starosti između šest i 15 godina – da pobjegnu iz kuće nakon što je prvi zemljotres jačine 7,7 stepeni po Richterovoj skali potresao jugoistočnu Turkiye i dijelove Sirije prije zore 6. februara.
Njihova zgrada se srušila u jednom od gotovo 3.000 naknadnih zemljotresa.
Tatoglu je izgubio nekoliko rođaka.
Ali ovaj 41-godišnjak zna da se mora hrabro suočiti sa svojim nepodnošljivim bolom.
Tatogluov najvažniji zadatak je da zaštiti svoju djecu od užasa koji im neprestano naumpadaju dok čekaju naknadne zemljotrese u šatorskom naselju u blizini epicentra zemljotresa u južnom Kahramanmarasu.
"Najmlađi, traumatiziran naknadnim zemljotresima, stalno pita: ‘Oče, hoćemo li umrijeti?'", priča Tatoglu.
"Stalno pita za naše rođake. Ne pokazujem im njihova tijela. Supruga i ja ih grlimo i kažemo: 'Sve je uredu'."
“Ne mogu ništa učiniti”
Psihologinja Sueda Deveci iz volonterske organizacije Doctors Worldwide Turkiye rekla je da odrasli jednako trebaju emocionalnu podršku kao i djeca nakon takve tragedije.
Ona kaže kako su starije generacije brže shvatile duboke razmjere toga koliko su im se životi promijenili – i koliko su izgubili.
"Jedna majka mi je rekla: 'Svi mi govore da budem jaka, a ja ne mogu tu ništa učiniti. Ne mogu da brinem o djeci, ne mogu da jedem'", ispričala je Deveci.
Deveci stječu bolji uvid u ono što djeca osjećaju prema crtežima koje crtaju dok provode vrijeme na hladnoći.
"Ne pričam s njima mnogo o zemljotresu. Mi crtamo. Vidjet ćemo koliko će se toga odraziti na njihovim crtežima", rekla je ona.
Za sada je njihova umjetnost uglavnom normalna.
Stručnjakinja za dječija prava Esin Koman kaže da je to zato što se djeca brže prilagođavaju svom okruženju nego odrasli.
Međutim, dodala je da ih je uništenje postojećih mreža socijalne podrške u zemljotresu ostavilo izložene dugotrajnoj traumi.
“Neka djeca su izgubila porodice. Sada nema ko da im pruži psihičku podršku”, rekla je Koman.
“Gdje je moja mama?”
Psiholog Cihan Celik objavio je na Twitteru konverzaciju koju je imao s bolničarom uključenim u spasilačke poslove.
Bolničar je rekao Celiku da su djeca izvučena iz ruševina gotovo odmah pitala za svoje nestale roditelje.
Ranjena djeca pitaju: “Gdje mi je mama, gdje mi je otac? Kidnapuješ me?”, prisjetio se bolničar.
Potpredsjednik Turkiye Fuat Oktay rekao je da je 574 djece izvučeno iz srušenih zgrada pronađeno bez preživjelih roditelja.
Samo 76 je vraćeno drugim članovima porodice.
Jedan psiholog dobrovoljac koji radi u centru za podršku djeci u pokrajini Hatay - gdje je nivo razaranja bio jedna od najgorih u Turkiye - rekao je da brojni roditelji bjesomučno traže nestalu djecu.
"Primamo neprestano pozive o nestaloj djeci", rekla je Hatice Goz telefonom iz pokrajine Hatay.
"Ali ako dijete i dalje ne može govoriti, porodica ga ne može pronaći."