Turkinje u južnim regijama zemlje su posebno preuzele odgovornost za podršku razorenim porodicama. Posebno je potrebna psihička i fizička pomoć.
Jedna od njih je i doktorica Ebru Akcor, koju je zatekao zemljotres u Hatayu.
Svoju bol je potisnula u srcu i odjurila u bolnicu: "Izgubila sam toliko rodbine, prijatelja, komšija, cijeli rodni grad i svu svoju prošlost. Želim da ovim ljudima pružim zdravstvenu zaštitu. Kao majku, kao ženu, kao doktoricu, ovo me mnogo pogađa."
Medicinska sestra Sunay Sonmez Pektas je također bila na dužnosti uprkos tome što je povrijeđena u zemljotresu: "Iako sam i sama imala velike bolove, pokušala sam svoju bol da potisnem u drugi plan i da interveniram što je više moguće."
Kada je nade gotovo nestalo, 5. dana od zemljotresa, komandantkinja JAK tima, poručnica Merve Gezginci ovako je opisala šta se dogodilo u tom trenutku:
"Na olupini je bio otvor. Odlučili smo da pogledamo kroz taj otvor. Čuli smo glas koji je vikao: 'Upomoć'. Izveli smo djevojčicu Sengul vani. Kasnije, u 132. satu, izvukli smo i njenog oca."
Podoficirka štaba JAK-a Dilara Caliskan opisala je jedan od svojih najtežih trenutaka ovim riječima: "Naišli smo na djevojku po imenu Zehra. Pozvala nas je ispod ruševina. Dok sam je izvlačila, s njom je bila njena četvoromjesečna sestra Elif Nisa. Kada smo je izveli, rekla je: 'Ona (beba) ima hipotermiju'. Nije pravila buku zbog bebe. Ali kada smo je odvezli u ambulantu, beba se igrala rukama i stopalima.”
"Bit ćemo uz žrtve katastrofe u područjima zemljotresa dokle god treba", poručuju herojske žene.
