Bio je novembar 2015. i japanska publika na zabavi Roberta Sokoa u Tokiju bila je oduševljena svirkom, uz uzbudljive ritmove za koje je bio zaslužan bosanski DJ.
Soko je bio prilično upoznat s japanskim zabavama – oni su posjećivali njegove zabave u Evropi – i smatrao ih je vrlo živahnim i veoma zahvalnim.
Voljeli su balkansku muziku, iako je on imao osjećaj da ne znaju o čemu se radi. „Uglavnom su se fokusirali na ritam i voljeli su ludovati“, kaže Soko. “Imali su i čudan način da se odnose prema meni kao prema nekom DJ idolu pop-zvijezde; Potpisivanje CD-a za njih je bio poseban trenutak.”
Onda se odjednom dogodilo nešto neobjašnjivo. Dok je publika postepeno počinjala ludovati na plesnom podiju, slike Hitlera i Mussolinija i fašista u čizmama koji skladno marširaju na skupovima u Nurnbergu projektovali su se na zidu iznad DJ konzole.
Soko je bio zatečen, ali ne i šokiran.
„Kakve veze ove (fotografije) imaju s balkanskom muzikom?“ Soko je morao da se zapita. “To je bila samo još jedna ilustracija za mene koliko su Japanci zapravo čudno doživljavali nas Evropljane i našu historiju općenito.”
Godine između 2005. i 2012. generalno se smatraju vrhuncem balkanskog “hypea” – kada su posjetitelji klubova u Evropi (i Americi, u određenoj mjeri) hrlili na balkanske zabave kako bi otplesali svoje brige uz optimistične, prerađene klupske pjesme s teškim zvukovima elektronike, basa i break-beatova.
Iako je trend jenjavao nekoliko godina u Evropi, jedino mjesto gdje još izgleda da ima preostale kilometraže je, začudo, Japan, zemlja bez historije imigracije s Balkana i gdje je sama ideja romske zajednice – centralne za pojam evropskih balkanskih partija – potpuno strana.
Bosanskohercegovački DJ i stanovnik Berlina, Robert Soko, ponekad se naziva „Kumom balkanskih ritmova“. Soko je napustio svoju ‘čeličnu’ Zenicu u srednjoj Bosni nedugo prije izbijanja rata u Jugoslaviji i 1993. godine postao DJ na jugonostalgičnim zabavama za dijasporsku grupu Balkanaca u punk-klubu u alternativnoj berlinskoj četvrti Kreuzberg.
Iako do danas postoji mnogo neslaganja među zaraćenim frakcijama DJ-eva i muzičara u vezi s tim ko je bio prvi i ko je na koga utjecao, prilično je jasno da su Sokove žurke inspirisale veliki niz istočnoevropskih postkomunističkih klupskih večeri, od zvijezda do autora, od Russendisko zabave Vladimira Kaminera u Berlinu do događanja u klubu Bukovina balkanske pop-zvijezde Shantel u Frankfurtu na Majni.
Soko je postepeno počeo bilježiti srpske filmove Emira Kusturice. Ali upravo je njegovo upoznavanje s muzikom Bosanca Gorana Bregovića natjeralo Soka da preispita muziku uz koju je odrastao u Bosni, ali na koju nikada nije obraćao pažnju.
„Bio sam upoznat s orijentalnom muzikom Muharema Serbezovskog itd, ali nisam obraćao mnogo pažnje dok sam odrastao“, kaže Soko. “Bregović je trebao da mi otkrije magiju ove muzike.”
Soko će na kraju putovati svijetom, puštajući balkansku muziku i šireći “balkanizaciju” i “ciganizaciju” od Hollywooda do Manague, Amsterdama do Cape Towna, pokrećući klupski trend pod nazivom „Balkan Beats“, spoj balkanskih etno zvukova s elektronikom.
Soko je čak završio kao zaštitni znak etikete Balkan Beats. Na kraju su ga u Japan pozvali kolega Balkan Beatsa DJ Tagada (Pariz) i Cyril Coppini, japanofilski Francuz, koji živi u Japanu od 1996. godine i koji je osnovao Balkan Beats Tokyo.
„Koliko god to neki od njih voljeli, Japanci baš i ne shvataju Balkan“, kaže Coppini. “Mislim da je za njih Balkan samo još jedna daleka galaksija. Kao i do sada, bilo je malo mode s cumbijom. To je kao, uredu, cumbia je iz Južne Amerike, a Balkan je s evropskog istoka, znate, a rock & roll je iz Amerike.”
Zanimljivo, čini se da mnogi japanski balkanofili dolaze iz novonastale scene arapskog trbušnog plesa u Tokiju, Osaki i drugim velikim japanskim gradovima.
German Popov, ukrajinski muzičar koji nastupa pod umjetničkim imenom Our Man iz Odesse (OMFO), kaže da Japanci podižu zapadnjački kulturni izraz na novi nivo.
"Sve što možete naći na Zapadu, možete pronaći ovdje u Japanu, u hiper formi. Znam neke ljude ovdje koji su majstori nekih tradicionalnih orijentalnih instrumenata kao što su kanun, ud. Također je veoma popularan trbušni ples, a postoji mnogo ljudi koji se bave trbušnim plesom. Inače je on popularan dugi niz godina", kaže Popov.
„Bilo je mnogo ljudi koji su se bavili trbušnim plesom i koji su dolazili na naše zabave,“ kaže Chiku Yutaka, japanski balkanski DJ koji je pomogao u osnivanju Balkan Beats Tokyo. Izuzetno modno osviješten, tokijski trendseter na svoj način, on je u velikoj mjeri zaslužan za privlačenje popularne publike na japanske balkanske zabave.
„Učenici su išli u škole trbušnog plesa. I sama sam nastupala na festivalu trbušnog plesa ovog ljeta u Yoyogi parku, velikom parku u Tokiju. Kakva je veza između trbušnog plesa i balkanske muzike? Postoji određena veza. Ali ljudi koji vole ove stvari su izrazita manjina u Japanu i nema mnogo dostupnih informacija o ovoj temi. Zato dolaze na moje zabave; samo su radoznali.”
Zanimljivo, ali ipak s jedinstvenim pristupom balkanskoj muzici Soko gleda na japansku publiku.
„Kao DJ, vidiš svoju publiku, osjećaš je i donekle je čitaš kao knjigu“, kaže Soko. “I čitajući japanske knjige, japansku publiku, primijetio sam da su malo 'nepošteni', da se malo zezaju. Mislim, svi skaču, sve je dobro. Ali nekako ih nemam na frekvenciji kao što imam druge ljude u Evropi.”
Jedna od stvari koja odvaja balkanske zabave u Japanu od evropskih je faktor starosti. U Evropi je ovaj stil počeo da se dopada publici od dvadeset i nešto godina, ali s vremenom, kako su DJ-evi starili (Soko ima 52 godine), tako je i publika, a danas nije neuobičajeno vidjeti ljude u četrdesetima, pa čak i pedesetima na Sokovim zabavama.
U Japanu, međutim, muzika privlači izrazito mladu publiku.
„U Japanu, kada dođete do sredine tridesetih, recimo trideset pete, ne idete u klubove... pogotovo ako se oženite i imate djecu“, kaže Coppini. „Ovo je također veoma velika, velika razlika od Evrope, pretpostavljam. Mislim, vidio sam u Berlinu, kada sam došao kod DJ-a s Robertom, naravno da je bilo mladih ljudi. Ali bilo je i ljudi kao što smo mi. Što je nešto što nikada nećete vidjeti u Japanu u klubu.”
“U Japanu se mora biti cool. Mora biti brzo ako želite da uhvatite publiku upravo sada. Jer publiku koju sada dobijete u dvadesetim, pa čak i kasnim dvadesetim, izgubit ćete je za tri, četiri ili pet godina…”
Shingo Matsuda je kanun svirač iz Japana, muzičar koji se može naći u autobusu u Berlinu, a također svira u raznim arapskim, turskim i balkanskim grupama u gradu.
Matsuda živi u Berlinu od marta 2017. godine, svirao je svoj kanun osam godina u Japanu prije nego što je došao ovdje. Uzeo je kanun u Japanu na prijedlog prijatelja nakon što je pokazao interesovanje za arapsku muziku.
Za one koji ne znaju, kanun je velika citra s tankom trapezoidnom zvučnom pločom koja je poznata po svom jedinstvenom melodramatičnom zvuku. Često se nalazi u ansamblima turske klasične muzike. Neobično je da je to neko iz Japana preuzeo.
Čuo sam razne priče o porijeklu kanuna, a prema jednoj legendi, njegov izvor može se pratiti u Kini i Japanu, gdje imaju sličan instrument nalik citri koji se zove koto, a to je bilo ovo dalekoistočno porijeklo za koje sam smatrao da objašnjava Shingov interes za instrument.
„Ovo nije tačno“, kaže Matsuda. “Kanun ima svoje korijene u drevnoj Perziji. Štaviše, moje interesovanje za sve arapsko, pored moje fascinacije etničkim instrumentima, navelo me je da uzmem kanun.”
Matsudina potraga za ovladavanjem kanunom dovela ga je do Kaira, Tunisa, Grčke i Istanbula - grada u kojem je bio sedam puta. Dok je bio u Istanbulu, Matsuda je išao na koncerte i pohađao seminare i radionice. Upoznao je majstore kanuna kao što je Goksel Baktagir. Konačno, upravo je u Istanbulu Matsuda želio da se skrasi, ali problemi s vizama učinili su ovaj san nemogućim - i tako je došao u Berlin, s radnom vizom.
Ovih dana Matsuda se često može vidjeti kako svira u raznim berlinsko-balkansko-orijentalnim muzičkim konstelacijama širom grada.
U razgovoru s njim, jednog dana nakon jednog od njegovih nastupa, sinulo mi je da Matsuda ima još jedno ime pored imena Shingo - Ali. I tako sam ga pitao o tome. "Da vi niste slučajno musliman?" pitao sam ga.
"Da", rekao je. “Ja sam prihvatio islam.”
“Mašalah!”, rekao sam.
