Prije gotovo jednog stoljeća, engleski orijentalista Thomas Arnold putovao je u Egipat i bio očaran ljepotom arapske kaligrafije.
Dok je posmatrao zamršeno pismo koje je ukrašavalo sve, od velikih arhitektonskih građevina poput džamija, palača i mauzoleja do svakodnevnih kućnih ukrasa, Arnold se zadivio i rekao: „Nijedna umjetnost nije bila toliko cijenjena niti tako marljivo njegovana kao kaligrafija”.
Arapska kaligrafija smatrala se vrhunskim dostignućem muslimanske umjetnosti, a njen utjecaj se mogao vidjeti u stvarima isklesanim od kamena i drveta do metala, keramike, stakla i tekstila. Arnoldova zapažanja i dalje su istinita, a arapska kaligrafija je do danas sačuvala svoju kulturnu živost i umjetnost bez presedana.
Umjetnost lijepog pisanja, husn al-khatt, što na arapskom može značiti ili "ljepota pisma" ili "lijepo pismo" i tačan je ekvivalent grčkoj "kaligrafiji", pojavljuje se u islamskim izvorima stoljećima prije evropskih učenjaka kao što je Jacob Georg Christian Adler, koji je prvi proučavao arapska pisma, naišao na njih u 18. stoljeću i skrenuo pažnju širom svijeta na ovaj oblik umjetnosti.
U području islamske kulture, umjetnost kaligrafije ima neuporedivo i duboko značenje, bez premca bilo kojoj drugoj religiji ili kulturi.
“Čistoća pisanja je čistoća duše”, kaže stara arapska poslovica, naglašavajući važnost kaligrafije u islamskoj kulturi.
Islam je odigrao centralnu ulogu u nastanku i razvoju ove umjetničke forme, kaže Esra Akin-Kivanc, vanredna profesorica na Univerzitetu Južne Floride.
“Islam smatra da je, za razliku od Starog zavjeta i Deset zapovijedi, koje je Bog prenio čovječanstvu u pisanom obliku, Kur’an poslaniku Muhammedu objavljen usmeno. Međutim, rani muslimani su prepoznali neophodnost pisanih kopija Kur'ana kako bi se omogućilo precizno i standardizirano recitiranje, kako to propisuje islam”, kaže ona za TRT World.
I tako dolazi do predaje o tome kako je Božija riječ objavljena u islamu.
"Prva riječ koja je izgovorena Poslaniku Muhammedu bila je "Iqra" što znači "Čitaj!". Dio vjerskog govora je pisana riječ. Tako da je vrijednost pisane riječi postala veoma važna zbog ove prve objave koju je primio Poslanik,” kaže za TRT World Bahia Shehab, historičarka, aktivistkinja i profesorica dizajna na Američkom univerzitetu u Kairu.
U svojim ranim danima, kaligrafija je prvenstveno bila fokusirana na reprodukciju religioznog teksta, što je u to vrijeme bio častan posao. Ali s vremenom, kaligrafija je postepeno evoluirala u umjetničku formu, obuhvatajući širok spektar predmeta koji su se protezali izvan strogo vjerskih predmeta.
“Iako je neosporno da je kaligrafija ispunjavala različite vjerske svrhe, njen značaj u drugim aspektima muslimanskog života ne može se potcijeniti,” kaže Akin-Kivanc s Univerziteta Južne Floride.
„Od vremena Omejadskog halifata (661–750. n.e), kaligrafija se koristila za ukrašavanje arhitektonskih spomenika s nereligioznim funkcijama, u administrativnoj korespondenciji, dizajnu novčića i kopiranju književnih i historijskih djela, demonstrirajući umjetničku formu integralnu ulogu u svakodnevnom životu muslimana.”
Kufi kaligrafija - kada kaligrafija postane umjetnost
Kufi, oblik arapske kaligrafije, predstavlja istaknuti umjetnički izraz unutar islamskog carstva, poznat po svojim ugaonim potezima, koji pretežno služe u svrhu prepisivanja kur'anskih rukopisa.
Kufi pismo utjelovljuje izvanredan prikaz umjetničke izvrsnosti, sofisticiranosti i estetske privlačnosti. Al-Qalqashandi, poznati enciklopedista iz Egipta iz 14. stoljeća, rekao je: „Arapsko pismo je ono koje je sada poznato kao kufsko. Iz njega su nastala sva sadašnja pisma”.
Priča o kufskom pismu može se pratiti do Kufe, grada koji je procvjetao usred drevnih ruševina južnog područja Babilona – poznatog po svom bogatom naslijeđu kulture i erudicije.
Smješten otprilike 170 kilometara od iračke prijestolnice Bagdada, Kufa je stajala na ključnoj raskrsnici civilizacije – Put svile je urezao svoj put kroz srce grada, dovodeći ga u kontakt s bezbrojnim kulturama koje su se kretale njegovim drevnim rutama.
U tom kontekstu se oblikovalo kufsko pismo, prepoznatljiv oblik islamske kaligrafije, koji nosi ime grada iz kojeg potječe.
Prema Shehab, koja kaligrafiju smatra „izrazom svetog“ kao i „manifestacijom identiteta“, kufsko pismo je tokom stoljeća pretrpjelo različite kulturne utjecaje.
“Postojao je širok spektar kako je kufi pismo izgledalo. U islamu, kroz različite dinastije, pismo koje svi označavaju kao kufi, a to je geometrijsko pismo, imalo je različite oblike poput istočnjačkog, zapadnog, kvadratnog, cvjetnog”, kaže ona.
“Svaka od ovih civilizacija koje je posjetio jezik islama, uzela je ovaj vizuelni jezik i prevela ga, čineći ga svojim. Dakle, ovo odražava individualnost i izraz različitih civilizacija.”
Prepisivači su također preferirali kufsko pismo za pisanje ranih kur'anskih rukopisa zbog njegove geometrijske elegancije.
“Kaligrafi su kroz historiju tražili najljepši način za pisanje Kur'ana, najprikladniji i najelegantniji tekst za to. Njihov cilj je bio da prenesu Božiju riječ u njenom najljepšem obliku. Jer u percepciji ranih učenjaka postojala je direktna veza između oblika i oblika slova i izraza svetog”, kaže Shehab.
Međutim, u evoluciji islamske kaligrafije, posebno kufsko pismo nadmašilo je svoju vjersku funkciju, proširilo svoje horizonte i pronašlo novu svrhu kao suštinski umjetnički element u brojnim umjetničkim oblicima — počevši od vezenja na tekstilu, ukrašavanja ukrasnih predmeta za palače muslimanskih halifa i graviranje na novčićima za uljepšavanje zidova luksuznih zgrada – kroz različite historijske periode.
„Počelo je kao manifestacija vizuelnog prevođenja Božije riječi u kufskom pismu“, kaže Shehab, dodajući, „ali je također preuzelo mnogo kraljevskog ukrašavanja zgrada. Pokrivalo je džamije, palače, kuće, škole.”
“Zbog svog strukturalnog karaktera, kufsko pismo je poput arhitekture, a rani dizajneri i kaligrafi su bili i arhitekti slova koji su mogli vizualno da predstave ovaj autoritet kraljevskog i svetog.”
Viševjekovna popularnost kufskog pisma doživjela je pad do 12. vijeka, paralelno sa daljim širenjem islamskog carstva, postepeno zamijenjenom fluidnijim oblicima kurzivnog pisma, ali ono nikada nije izgubilo svoju egzotičnu privlačnost.
Akin-Kivanc ističe da je, kao i svaka druga umjetnička forma, kaligrafska umjetnost doživjela transformacije kao odgovor na promjenjive ukuse i potrebe umjetnika i potrošača, napominjući da je kurzivno pismo postepeno zamijenilo ugaono pismo, prvi primjer islamske kaligrafije, u prepisivanje kur'anskih rukopisa.
Kako kaže Akin-Kivanc, kaligrafi su prešli na kurzivno pismo, koje je lakše i brže pisati i čitljivije u smislu dijakritičkih znakova, kako bi se privukli široj publici u prenošenju vjerskih znanja i olakšali ljudima čitanje Kur'ana.
„Naglasak na čitljivosti uglavnom se primjenjuje na vjerske tekstove, međutim, mnogi kaligrafski natpisi koje vidimo u javnim prostorima, kao što su džamije, palače i medrese, često su vrlo stilizirani do te mjere da se čak i stručnjaci u početku mogu mučiti da ih dešifruju”, kaže ona.
„Istovremena upotreba ugaonog i kurzivnog pisma, posebno kada su oba visoko stilizirana, služi kao kaligrafska izvedba — umjesto da služi izričito didaktičkim svrhama, čini se da su prilike da se pokaže dubina kaligrafovog uma i moć njegove ili njene ruke.”
Pseudokufski: Skriveni jezik italijanske renesanse
U 14. stoljeću renesansa se pojavila kao transformativna sila u srednjovekovnoj Evropi. Giotto di Bondone, poznat kao pionir italijanskog slikarstva i arhitekture, stekao je široko priznanje za svoje monumentalno remek-djelo s prikazom „Madonne i djeteta“, koje je postavljeno kao oltarna slika ispred crkve u Firenci.
U skladu s preovlađujućom renesansnom tradicijom za sve kipare i slikare, Giotto je svoj masivni rad ispisao natpisima – uobičajenom praksom u to vrijeme. Često ovi natpisi koji su krasili renesansne slike nisu bili besmislice, već čitljivi evropski jezik. Međutim, intrigantno, kao i na Giottovoj slici, umjetnici su koristili natpise koji su na prvi pogled podsjećali na arapsku kaligrafiju.
Moglo bi se zamisliti kako su pseudokufski natpisi našli svoj put u renesansnim slikama i arhitekturi, s obzirom na to da većina Evropljana prije 16. stoljeća nije bila upoznata s arapskim jezikom.
Akin-Kivanc predlaže dva moguća pravca kojima je mogao putovati prenos takvog pseudoarapskog, kao i drugih kaligrafskih oblika poput zrcalnog pisma, koje se naziva 'muthanna': „Putujući muslimanski kaligrafi koji traže zaposlenje u Evropi i luksuzni predmeti izvozeni na evropska tržišta”.
"Promet prenosnih predmeta upoznao je evropske umjetnike i pisare sa islamskim natpisima i kaligrafskim motivima, dajući im modele", dodala je Akin-Kivanc.
Na ranim islamskim kraljevskim dvorovima, vladari i pojedinci na važnim položajima imali su tradiciju nošenja izvezenih dugih haljina, koje su se zvale “tiraz”. Izvedena od perzijske riječi koja znači "ukras" ili "uljepšavanje", ova odjeća je imala veliki značaj.
Pored povećane trgovine i diplomatije, hrišćanski ratnici koji su učestvovali u krstaškim ratovima prepoznali su vrednost ovih svilenih haljina i odneli ih kući kao ratni plen. Kasnije je potražnja za ovim izuzetnim tkaninama porasla u Evropi u 14/15. stoljeću, što je dovelo do redovnih isporuka tiraz svile u prosperitetne italijanske gradove-države, ostavljajući neizbrisiv trag u evropskoj mašti.
Shehab dijeli zanimljivo iskustvo koje je imala u Bellagiu, pokazujući kako je ova zadivljujuća umjetnička forma prožela umjetnički senzibilitet zapadnog kršćanskog svijeta.
„Budući da sam bila u Bellagiu u sjevernoj Italiji, osjećala sam se zaista preplavljeno ljepotom gradskog pejzaža. Dok sam šetala gradom, misli su mi bile zaokupljene pitanjima o postojanju islamskog svijeta, o tome šta se s njim dogodilo, iako sam već znala odgovor na ovo pitanje, kada sam naišla na stari mauzolej iz 16/17. stoljeća iznad jezera, izgrađen od bogatih pokrovitelja epohe.”
“Dok sam se divila arhitekturi kompleksa, primijetila sam kupolu s fascinantnim uzorkom koji sam odmah prepoznala. Na njemu su bile preslikane kufske riječi koje glase “Wala ghaliba illa Allah” što znači “Nema pobjednika osim Boga”.
Unatoč ograničenom razumijevanju Evropljana zamršene simbolike iza ovih ornamentalnih motiva, oni su nesumnjivo bili oduševljeni njihovom vizualnom privlačnošću.
„Tako su se ovi očaravajući kaligrafski natpisi, koji se nazivaju pseudokufskim, manifestirali u različitim oblicima kao što su cvjetni aranžmani ili geometrijski uzorci, i integrirali se u tekstil, odjeću visokih vjerskih ličnosti poput papa i kardinala, i velike arhitektonske strukture“, kaže Shehab.
Islamska kaligrafija, koja okuplja različite civilizacije i umjetničke tradicije, ima raznovrsniju historiju nego što se to obično priznaje.
Ističući da je ova umjetnost zapravo proizvod međukulturalnih dodira, Akin-Kivanc kaže: „Da bismo istinski shvatili multikulturalnu i živahnu historiju islamske kaligrafije, moramo se izdići iznad konvencionalnih granica polja historije umjetnosti i istražiti različite sociokulturne i religioznopolitičke interakcije među različitim zajednicama.”
