14. na 15. april 1912. godine preko 2.200 ljudi suočilo se sa sudbinom, istovremeno. To su bili putnici historijskog prekookeanskog broda Titanik, koji je pod zastavom Velike Britanije na putovanje od Southamptona na jugu Engleske do New Yorka u Americi krenuo 10. aprila 1912. godine.
Tada nazvan „nepotopivim čudom tehnike“, Titanik je četvrtog dana svog prvog putovanja, nakon sudara sa santom leda potonuo. Te noći, prema podacima Encyclopedia Titanica, 1496 ljudi je poginulo, a 712 je preživjelih.
Podaci o tačnom broju putnika, poginulih i preživjelih nisu tačno utvrđeni s obzirom na to da je originalni spisak putnika izgubljen, a nezvanični podaci govore o 2.240 putnika, od kojih je 1.514 poginulih u ovoj katastrofi s početka 20. stoljeća.
Među putnicima tada najluksuznijeg i najsofisticiranijeg broda bili su i građani država regije.
Kako variraju zvanični podaci o broju putnika, tako variraju i egzaktni podaci o građanima regije koji su se našli na ovom sudbonosnom putovanju. Podaci kažu da su svi bili radnici ili poljoprivrednici, starosti od 17 do 42 godine.
Prema Encyclopedia Titanica, sa ovih prostora Titanikom su putovale 34 osobe uključujući putnike iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
No, narodne predaje i priče govore o oko 40 ljudi, radnika, koji su uglavnom trbuhom za kruhom tada krenuli put Amerike iz ranije spomenutih država te Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije.
Svi oni su putovali trećom klasom, kao radnici koji su u Americi po četiri ili pet godina odrađivali najteže poslove koje niko nije htio da radi.
Karta za najjeftinija mjesta u trećoj klasi koštala je tadašnjih sedam ili osam britanskih funti. Poređenja radi, karte za ostale klase kretale su se od deset do 73 britanske funte.
Većina građana regionalnih država na ovom putovanju je poginula, ali ima i onih koji su preživjeli brodolom, a oni su svoje priče donijeli porodicama, koje ih i danas prepričavaju.
Na Titaniku stradala četvorica Krajišnika
Na put sa kojeg se nikada nisu vratili 1912. godine krenula su četiri čovjeka iz Bosanske Krupe, grada na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, koja je tada bila dio Austro-Ugarskog carstva. Bili su to Krajišnici Ejdo Rekić (38), Husein Sivić (40), Ćerim Balkić (26) i Redžo Delalić (25).
Ovi Krupljani su kartu za treću klasu kupili u švicarskom Saint Gallenu u agenciji “Viktor Klaus Wildi”.
Njihovo odredište trebala je biti američka država Pennsylvania, gradić Harrisburg, gdje se već tada u iseljeničkoj koloniji nalazilo više od 500 Krajišnika.
Praunuci poginulog Ejde Rekića Nijaz Tatarević i Esad Rekić na stotu godišnjicu potonuća Titanika, 2012. godine, u znak sjećanja izgradili su spomen-obilježje.
Spomen-ploča sa imenima četvorice Krupljana postavljena je na bijeli kamen koji simbolizira ledeni greben na koji se Titanik nasukao.
Tatarević je 2014. godine u razgovoru za Anadoliju rekao da se ranije nije znalo da je njegov pradjed poginuo na Titaniku.
“Zbog nedostatka moderne tehnologije nismo znali šta se tačno dogodilo sa pradjedom. Samo je porodica informirana da je poginuo na nekom brodu”, rekao je tada Tatarević.
Spisak imena sa stradalima na Titaniku izašao je početkom 2000-ih godina, kada je razjašnjena misterija smrti njegovog pradjeda i još troje građana Krupe. Kasnije je Tatarevićeva porodica iz Arhiva BiH i knjige “100 godina Bošnjaka u Americi” dobila podatke koji potvrđuju smrt Krupljana na Titaniku.
“Moj pradjed je 1906. godine otišao u Ameriku i tamo je radio u rudniku. Nakon šest godina vratio se kući da posjeti ženu, četiri sina i dvije kćerke. Po povratku u Ameriku sa sobom je poveo svoja tri prijatelja. Oni su se nalazili u trupu broda, među trećom klasom. Znamo da je donji dio broda bio zaključan, tako da se nikako nisu mogli spasiti”, kazao je Tatarević.
Njegova pranena, supruga poginulog Rekića, je nakon ovog saznanja primala američku penziju.
Postojali su planovi i za otvaranje muzeja, koji nikada nisu realizirani zbog nedostatka eksponata.
Potonuće preživjelo troje Hrvata
Zahvaljujući otkriću iz 2011. godine, kada je u Državnom arhivu u Rijeci pronađen popis austrougarskih državljana koji su kupili kartu za Titanik u Švicarskoj, utvrđeno je da je na tom brodu bilo trideset Hrvata, a samo troje je preživjelo.
Tako su izgubljene čitave porodice, poput četiri člana porodice Čačić (Grga, Luka, Manda i Marija). Odredišta nastradalih Hrvata bili su Pennsylvania, Chicago i New York.
Preživjeli su dvojica muškaraca i jedna žena: Mara Osman-Banski, tada tridesetjednogodišnja žena iz Vagovine kod Čazme, dvadesetdevetogodišnji Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska, koji je putovao u New York, i njegov saputnik Nikola Lulić, Ličanin iz sela Konjsko Brdo.
Jedina pronađena i identifikovana tijela Hrvata pripadala su nastradalim Ignjacu Hendekoviću i Josipu Draženoviću iz Hrastelnice, koji je kod sebe imao kutijicu za duhan, pasoš, komplet brojanica, 25 dolara i pet kruna.
Unesrećene putnike spašavali Hrvati
Titanik je potonuo 2 sata i četrdeset minuta iza ponoći, a dva sata nakon što je počeo tonuti na mjesto nesreće, nakon primanja signala s Titanika, prvi je stigao brod Carpathia, čiji su putnici i posada spašavali unesrećene.
Putnički brod Carpathia bio je vlasništvo britanske parobrodarske kompanije Cunard Line, koja je 1903. godine otvorila prekookeansku liniju Rijeka – New York.
S obzirom na to da je Carpathia je unazad deset godina plovila na relaciji Hrvatska – Amerika, na palubi tog broda među 306 ljudi našla su se i 84 Hrvata koja su pomagala u spašavanju.
Carpathia je sa preživjelima stigla četiri dana kasnije u New York, gdje su prebačeni u bolnicu St. Vincent.
“Svuda ista slika – more i led”
Ivan Jalševac je tada za njujorški list “Hrvatski svijet” ispričao da je na put preko velike bare krenuo za boljim životom, do brata Mate, koji je već od ranije živio u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kada je brod udario u santu leda, on je spavao. Tada je osjetio da mu je nešto uzdrmalo krevet. Isprva se, kazao je Jalševac, nije ništa bojao, mirno se obukao i po izlasku na palubu vidio je “monštvo svijeta”.
Shvatio je da će se spasiti jedino ako napusti brod i zapliva za nekim čamcem.
“Tako praveći plan, dođu mi na pamet djeca i žena te braća, sestre, otac i ostala rodbina. To me ojača i odlučim pošto-poto da se spasim.” Tako je i bilo. Ubrzo se našao na čamcu s još 44 osobe, a znajući da se “veoma opasno naći blizu mjesta gdje brod tone, jer snažan vir povuče sve unaokolo”, snažno je veslao.
Na sigurnoj udaljenosti od Titanika vidio je kako se brod naginje, a zatim čuo dvije ili tri snažne eksplozije.
“Vidjeh u zraku kako lete tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti. Prestrašeni i izmoreni ostadosmo u čamcu. Žene šutjehu kao nijeme. Trebalo ih je razumjeti: muževi su im ostali na Titaniku, našli su tamo strašnu smrt. Okretah se oko sebe, ali svuda ista slika, more i led”, ispričao je Jalševac 1912. godine.
On je u nekom od kasnijih intervjua potvrdio da je orkestar zaista svirao na palubi do samog kraja.
Grižnja savjesti i dugoročne posljedice traume
Preživjeli Hrvat Nikola Lulić je 1902. godine dezertirao iz austrougarske vojske i pobjegao u Ameriku, gdje je radio kao rudar u Minessoti. U jesen 1911. godine vratio se u Liku da posjeti porodicu, ženu i dvoje dece.
On se nakon 6 mjeseci provedenih u Lici odlučio sa još 16 sunarodnjaka, koji su ga slijedili zbog poslovne prilike, Titanikom vratiti u Ameriku. Zabilježeno je da je bio odličan govornik engleskog jezika, tako da je svojim zemljacima bio nezvanični prevodilac i savjetodavac.
Jedna priča koju je on ispričao za “News tribune” po silasku sa Carpathie jeste da se ubrzo nakon spoznaje da brod tone našao na palubi, odakle je skočio u vodu.
“Otplivao sam na malu udaljenost i onda vidio bebu. Zgrabio sam je slobodnom rukom i plivao što sam brže mogao prema jednom od čamaca za spašavanje. Majka djeteta, Norvežanka, pružila mi je ruku i ja sam se popeo u čamac broj 15”, rekao je Lulić.
Drugu priču o njegovom spašavanju ispričao je Ivan Jalševac.
“Što se tiče mog prijatelja Nikole Lulića, moram da kažem da je on spašen jer je zgrabio mornarsku kapu i stavio je na glavu”, rekao je on.
“Kao član posade, pušten je u čamac za spašavanje.” “Do čamaca nisu puštali muškarce nego samo žene i djecu, ali on je zgrabio kapu jednog od mornara i stavio je na glavu. Kroz gužvu se probio do čamca, a uspaničeni putnici, koji su mislili da se ukrcava u brodicu kako bi pomogao u njenom spuštanju, propustili su ga bez negodovanja”, izjavio je tokom istrage provođene u mjesecima nakon Titanikova potonuća Lulićev poznanik i suputnik iz Češke Jan Jalny.
Šest godina poslije Prvog svjetskog rata Lulić se vratio u Liku, gdje je i umro 1962. godine u 79. godini. Posljednje godine života proveo je u osami.
Njegov unuk Hrvoje Hećimović je za srbijanske medije rekao da je Lulić osjećao grižnju savjesti zbog 16 sunarodnjaka koje je on poveo na put, a koji brodolom nisu preživjeli.
Preživjela Hrvatica Mara Osman-Banski je Titanikom putovala mužu, koji je već šest godina bio u Americi. Kasnije je ispričala da je u trenutku udara broda u santu leda plesala i zabavljala se.
Njeni rođaci su za hrvatske medije ispričali da nije paničila, već je “za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje”.
U porodici se pričalo da je nakon brodoloma dugo bila u bolnici te da je od preživljenog stresa ostala bez kose. U Hrvatsku se nikada nije vratila, a umrla je u 48. godini od tumora želuca.
S obzirom na to da su postojeći spiskovi putnika nepotpuni i „nisu sačuvani u cjelini, pretpostavljam da je broj žrtava sa ovih prostora znatno veći“, rekao je Jovan Dimić, historičar iz Sremskih Karlovaca, koji je proučavajući genealogiju svoje porodice otkrio da je njegov predak, brat njegovog pradede, Jovan Dimić jedan od stradalih na Titaniku.
Predmeti sa Titanika i kultura sjećanja u Hrvatskoj
Brod Carpathia je na palubi u New York dovezao preko 700 preživjelih, a iza njih je ostalo na stotine prsluka za spašavanje. Jedan od njih je sačuvao tada osamnaestogodišnjak Josip Car, konobar i član posade Carpathie iz Rijeke.
On je 6. maja 1912. godine taj prsluk vratio u Rijeku. 1938. godine Car je ovaj prsluk donirao muzeju u Rijeci, ali s obzirom na to da interesovanje za predmete sa Titanika još uvijek nije poraslo, dugo godina je ležao u muzejskom podrumu.
Ovaj vrijedni predmet su locirali i izvukli iz podruma Slobodan Novković iz Zagreba i njegov kolega iz Švicarske Ginter Bablem, koji se bave proučavanjem ovog brodoloma.
Jedan od pet sačuvanih prsluka u svijetu nakon restauracije je i danas dostupan javnosti u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.
U Hrvatskoj postoji i udruženje „Titanic 100“, koje je u Pisarovini, odakle je jedan stradali Hrvat, otvorilo spomen-kuću u kojoj su izloženi dokumenti, slike i predmeti vezani za Titanik.
Predmeti su izloženi u drvenoj kući tradicionalne gradnje, a ispred nje je postavljen mali pramac s natpisom “Titanic”.
“Oko spomen-kuće nalazi se aleja lipa i šumica Brezje, koja je posvećena iseljenicima iz Hrvatske, te jezero prijateljstva. Ovdje je također i spomen-obilježje Carpathiji”, piše na stranici turističke zajednice Pisarovine.
O brodu koji već 112 godina leži u mračnim dubinama Atlantika kao i o tragediji Hrvata na istom u svojim knjigama je pisao hrvatski istraživač Titanika Slobodan Novković. Svoju prvu knjigu "Titanic" izadao je 1997. u Švicarskoj, a kasnije izdaje i "Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća", "Carpathia – Brod heroj u sjeni Titanica" i "Titanik – činjenice i zanimljivosti", koja je namijenjena mlađim generacijama.
2019. godine bilo je govora o snimanju serije o Hrvatima na Titaniku i Carpathiji, čiji je scenarist upravo ovaj titanikolog Novković, a snimala bi se u produkciji Dokumentarnog programa HTV-a.
Narodne predaje o Crnogorcima, Makedoncima i Albancima na Titaniku
U službenim podacima Encyclopedia Titanica se među nastradalim putnicima spominje i Dmitri Marinko, putnik treće klase makedonske nacionalnosti. O ovom putniku nema puno podataka osim tvrdnji jednog korisnika Macedonian truth foruma da je Marinko njegov praujak.
Priče u narodu prenose da su pored službeno potvrđenog Marinka, na Titaniku bila još tri Makedonca. Bili su to Stojko Kajević iz makedonskog sela Čučer i braća Mile i Janko Smilevski iz sela Tresonče blizu Mavrova.
Brodolom je, kako se prenosi, preživio jedino Stojko Kajević, koji je u posljednji trenutak kupio kartu u luci u Southamptonu, i to od sveštenika koji je bio sprečen da putuje.
Stariji žitelji Čučera Živko Kajević i Trajanka Kajević-Lulević su 2011. godine za portal Vesti Online ispričali da je preživjeli Stojko bio Živkov pradjed, a priča o njemu se prenosi s koljena na koljeno “kao i to da ga je spasao neki oficir Loj, koji je u svoj čamac ukrcao još 12 ljudi. To sam čuo od mog oca. Nažalost, u vreme rata kuća u kojoj smo živeli je bila opljačkana, pa nemam nijednu fotografiju dede. Ni od njegove kuće ništa nije ostalo”, ispričao je tada Kajević.
Rodica Trajanka Kajević-Lulević se sjećala da se Stojko vratio u Čučer 1948. godine i odmah zaposlio u jednoj skopskoj firmi.
“Vratio se u rodno selo, ali ga je jedna od njegove tri ćerke, mislim da je bila pilot, nagovorila da se vrati u Ameriku. Tamo je u Chicagu i umro u 80. godini života. Bio je uvek vedar i nasmejan, a ljudi su ga zvali Debeli zbog njegovih 200 kilograma”, prisjećala se tada Trajanka.
Ovog Makedonca sjećala se i tada najstarija žiteljka Čučera, 92-godišnja Zvezda Zvezdanovski, čija je majka, prema njenim riječima, bila nećaka preživjelog Stojka.
Tijela braće Mileta i Janka Smilevski nikada nisu pronađena, a priču o njima, koju je čuo od oca, za spomenuti portal je te godine prenio učitelj Kuzman Kržaloski iz sela Tresonče.
“Miletova i Jankova majka je bila sestra moga dede. Zvala se Trena. Iz Soluna su otišli u Francusku, odande u Englesku i tu se ukrcali na Titanik. Prošlo je tri meseca, a od Mileta i Janka ni traga ni glasa. Jedno jutro njihova majka Trena je došla kod mog dede, počela da plače i da ga moli da pokuša da sazna šta se desilo sa njima. 'Brate', rekla mu je, 'čudan san sam sanjala. Puno ljudi vezanih užetom plovi u mutnoj vodi, a iznad njih crni oblaci. Evo, i ker ispred kapije danima zavija. Ovo nije dobar znak.' Nekoliko dana kasnije, Trenin brat je otputovao u Solun, a odande se vratio sa lošim vestima – Titanik je potonuo”, prenio je ovaj učitelj.
Vemić: Crnogorac učestvovao u izradi Titanika
Još jedna priča potomka brodolomca, koja nije službeno potvrđena, jeste priča Crnogorca Vukića Vemića.
On je za crnogorske Boje jutra na TV Vijesti ispričao da je Durmitorac Bećo Vemić u potrazi za boljim životom 1906. godine otputovao u Englesku, “odakle je otišao u Sjevernu Irsku, zaposlio se u brodogradilištu i tamo učestvovao u samoj izradi Titanika“, a dodaje da je potonuće preživio tako što se zakačio za bure koje je satima plutalo u moru, nakon čega ga je spasio drugi brod.
Vemić je ispričao da se Bećo vratio u Crnu Goru 1914. godine zajedno sa pričom, fotografijama i novinskim člancima o velikoj tragediji Titanika, da bi nedugo nakon preminuo od srčanog udara.
On je dodao da ništa nije sačuvano jer je sve izgorjelo tokom rata 1943. u porodičnoj kući.
Na stranici Encyclopedia Titanica u odjeljku "Nenavedeni putnici i posada" izdvojen je članak iz novina "Herald Dispach" i "Daily Gazette" od 25. novembra 1912. godine o preživjelom crnogorskom hrvaču Periši Čupiću, koji je nekoliko mjeseci poslije brodoloma preminuo od posljedica.
“Crnogorski hrvač, koji je s djetetom u naručju skočio s palube Titanika u čamac za spašavanje, koji je spuštajući se povrijedio nogu, preminuo je sinoć ovdje od bolesti za koju se tvrdi da je posljedica izlaganja. Kad su spuštali jedan od posljednjih čamaca za spašavanje, Chupichu je rečeno da će biti upucan ako skoči. Zgrabio je dijete radi zaštite. Djevojčica je prošla neozlijeđena. Chupish je veslao u čamcu za spašavanje. Posljednjih mjesec dana bio je u bolnici'', navedeno je u spomenutim člancima.
Enciklopedija dodaje da su ostali članci prenosili da je Čupić preminuo od tuberkuloze.
Tragediju Titanika je, prema svjedočenjima mještana Đuravca, preživio i Premča Đokin Đurović.
Po onome što su zapamtili i zapisali, on se, po dolasku u Englesku, zaposlio kao sluga kod nekog bogataša, koji je odlučio da krene na prvo krstarenje Titanikom preko Atlantika, ali i da povede sina i vjernog slugu.
Gazda je stradao, a Premča i gazdin sin su preživjeli. Predaja govori da se Đurović vratio u Đuravce, gdje je preminuo 1975. godine.
"Pred kraj života u 'brodske biljete' i 'nečesove papire' je zavijao duvan, bez koga nije mogao", citira portal "Bar info" svjedočenja mještana Đuravaca.
Nepotvrđena priča o Albancu na Titaniku
S obzirom na to da dubine interneta sadrže i različite priče, tako postoji i samo jedna o Albancu Ilo Detiju koji je preživio brodolom Titanika.
Izvor sa stranice "Blogspot" kaže da je Deti bio doseljenik u američki Boston iz albanskog sela Vithkuq u okrugu Korče, a tragediju brodoloma je izbjegao držeći se za čamac.
