Neposredno nakon Hamasovog nasilnog napada 7. oktobra na Izrael, nije bilo sumnje da će Sjedinjene Američke Države podržati jednog od svojih najbližih saveznika. Svaki ko imalo poznaje svjetsku historiju ili američku politiku zna da dvije države imaju “poseban odnos”.
Ono što se uopće nije očekivalo bilo je potpuno nekritičko poštovanje koje će administracija američkog predsjednika Joea Bidena dati premijeru Benjaminu Netanyahuu dok je procesuirao potencijalno najneselektivniju kampanju bombardovanja u historiji.
Primjetno je da SAD ne samo da odbija stati na put Izraelu – on aktivno omogućuje ratne zločine protiv Palestinaca. Otkako je počeo napad na Gazu, Washington se zalagao za paket pomoći od 14 milijardi dolara i pružao direktnu vojnu podršku. Ovi potezi su, naravno, povrh vojnog i ekonomskog finansiranja koje SAD svake godine šalje Izraelu.
Sjedinjene Američke Države su također pružile diplomatsko pokriće, kako na regionalnom, tako i na međunarodnom planu, uključujući korištenje veta u Vijeću sigurnosti UN-a da blokira humanitarnu pauzu u ranoj fazi sukoba i, u novije vrijeme, da blokira prekid vatre uprkos ogromnoj globalnoj podršci ovoj akciji.
Retorika koja je dolazila iz Bidenove administracije bila je isto tako jednostrana kao i njena politika. Ti dvostruki standardi bili su očiti u načinu na koji su zvaničnici administracije reagovali na smrt izraelskih civila u poređenju sa smrću nevinih Palestinaca.
Čak je i sam predsjednik Biden pokazao ovu pristrasnost kada je proširio neprovjerene (i kasnije diskreditovane) izvještaje o zločinima Hamasa i ubrzo nakon toga doveo u pitanje broj poginulih civila u Gazi, iako brojne treće strane potvrđuju vjerodostojnost ovih brojki.
S obzirom na naizgled nebrigu ove administracije za palestinske živote, nije iznenađujuće da Amerikanci koji imaju veze s regijom i njenim stanovništvom ne samo da izražavaju svoje neslaganje i protestuju, već sada naširoko izjavljuju da neće glasati za ponovni izbor predsjednika Bidena 2024.
Ovaj poziv na bojkot predstojećih predsjedničkih izbora došao je relativno rano u sukob, ali je isprva bio ograničen na pojedince i grupe koje su općenito naklonjene ljevičarskim ciljevima, a za koje je malo vjerovatno da će o sebi uopće razmišljati kao o demokratama.
Međutim, kako su sedmice odmicale i broj mrtvih je neumoljivo rastao – zajedno s vizualnom dokumentacijom u stvarnom vremenu o užasima koji su zadesili narod Gaze – pozivi na suzdržanost i glasanje trećih strana za nezavisne kandidate postaju sve rašireniji.
Iako je pouzdane podatke o obrascima glasanja arapskih i muslimanskih Amerikanaca teško dobiti, brojke koje imamo iz nedavnih anketa pokazuju nagli pad podrške Bidenu.
Dok obje ove zajednice zajedno čine samo 2 do 3 posto američkog biračkog tijela, njihova koncentracija u ključnim swing državama daje im ogroman utjecaj na rezultate predsjedničkih izbora, s obzirom na zamršen način na koji Amerika bira svog izvršnog direktora.
Izgledi predsjednika Bidena za ponovni izbor još su mračniji ako se uzme u obzir da nisu samo arapski i muslimanski birači ti koji se kolebaju. I progresivni i mladi birači također se pitaju hoće li glasati za demokratskog kandidata 2024. godine.
Bidenova odluka da neraskidivo veže sebe i svoju administraciju za razaranje naneseno Palestincima imat će duboke negativne efekte na njegov udio glasova sljedećeg novembra.
Na isti način, nedavna Gallupova anketa pokazala je da dvije trećine onih u dobi od 18 do 34 godine i oko dvije trećine nebijelih Amerikanaca ne odobravaju vojnu akciju Izraela u Gazi.
S obzirom na to da ove dvije grupe pomažu u formiranju jezgra demokratske baze, vjerovatno je da će Bidenova odluka da neraskidivo veže sebe i svoju administraciju za razaranja nanesenu Palestincima imati duboke negativne efekte na njegov udio glasova sljedećeg novembra.
Do sada, kampanja pritiska koju su pokrenuli Arapi, muslimani i njihovi saveznici – uključujući mnoge američke jevrejske grupe – nije uspjela dovesti do prekida vatre.
Ipak, došlo je do primjetne promjene u tonu i poštovanju Bidenove administracije prema Izraelu. Iako su još daleko od kritika koje su upućivale druge zemlje širom svijeta (uključujući mnoge saveznike), zvaničnici State Departmenta sada priznaju da Izrael ne ispunjava svoju predanost zaštiti života civila, što je mišljenje koje je ponovila potpredsjednica Kamala Harris na konferenciji za novinare samita COP28 u Dubaiju.
S tim u vezi, predsjednik Biden je bio najuporniji u pogledu političkih posljedica sukoba. Konkretno, on je insistirao da Izrael ne okupira ponovo Gazu i potaknuo je obnovu pregovora za rješenje s dvije države.
Ovo retoričko distanciranje od izraelske politike, međutim, vjerovatno neće popraviti duboki osjećaj izdaje i otuđenja koji sada osjećaju mnogi koji su glasali za njega 2020. godine. Kao prvo, čini se da ove javne izjave nemaju nikakve potencijalne posljedice.
Doista, usred novootkrivenog hvalisanja administracije, sekretar Blinken upravo je zaobišao Kongres kako bi prodao Izraelu 14.000 metaka tenkovske municije. Štaviše, čak i ako bi Biden u ovom trenutku izvršio značajan pritisak na Izrael, malo je vjerovatno da bi ta akcija bila protuteža već nanesenoj šteti njegovom reputaciji u zemlji – barem među Arapima i muslimanima.
Istina, Arapi, muslimani i mnogi drugi Amerikanci posvećeni socijalnoj pravdi više ne vagaju samo o kratkoročnim razmatranjima kada odlučuju hoće li i za koga glasati na ovim predstojećim izborima. Ovo je fundamentalni nesporazum koji mnogi demokratski stručnjaci i pristalice imaju kada je riječ o ovim zajednicama.
Ovi birači, nakon što su sedmicama bili traumatizirani, nisu zainteresirani za vaganje “manje od dva zla”.
Oni također nisu dovoljno naivni da vjeruju da će glasanje za drugu veliku stranku u SAD-u dovesti do poboljšanja uvjeta za Palestince. Istina, prije ovog najnovijeg sukoba u Gazi, postojale su naznake da više Arapa i muslimanskih Amerikanaca gravitira prema GOP-u, uglavnom na osnovu društveno konzervativnih platformi stranke.
Ipak, poziv na kampanju „Napustite Bidena“ nije povezan s pozivom da se glasa za vjerovatnog republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Ovo je posebno tačno s obzirom na Trumpov poziv na pojačano uznemiravanje Arapa i muslimana u zemlji, i smanjenu podršku Palestincima na međunarodnom planu.
Uobičajeni refren kada se govori ovom razočaranom dijelu demokratskog biračkog tijela je da je “ovo vrijeme drugačije” i “ništa više neće biti isto poslije ovoga”. Ovakva osjećanja govore o potrebi za dugoročnom vizijom u kojoj postoji značajna razlika između strana po pitanju izraelske podrške.
To ne mora nužno značiti prekid veza s jevrejskom državom, već samo ponovno kalibriranje našeg odnosa tako da zadana pozicija više nije neograničeno poštovanje. Dakle, malo je vjerovatno da će birači primijeniti ovaj standard samo na predsjedničku dužnost ili samo na ovaj izborni ciklus.
Ovo je još jedna greška koju prave demokratski insajderi – misleći da će ova neslaganja jednostavno nestati. Istina, nije pitanje jesu li izgubili Arape, druge muslimane i njihove saveznike. Umjesto toga, pitanje je koliko su još izbornih ciklusa demokrate spremne izgubiti?
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
