U drugoj sedmici aprila, hiljade Palestinaca izašle su na ulicu Al-Rashid – u nadi da će se vratiti na sjever Gaze, u svoje uništene domove koje je prije nekoliko mjeseci pljačkaška izraelska vojska prisilila da napuste.
Neki su držali za ruke svoju djecu, drugi su nosili bebe u naručju. Neki su gurali invalidska kolica sa starijima i onesposobljenima, dok su drugi nosili torbu ili dvije na glavi, jedine stvari koje su mogli ponijeti nazad u ono što je ostalo od njihovih domova nakon mjeseci brutalne izraelske vojne ofanzive.
Egzodus je izazvan glasinama da će izraelske snage pustiti ženama, djeci mlađoj od 14 godina i odraslima starijim od 50 godina da pređu kontrolnu tačku duž ulice Al-Rashid i dopuste im prelazak na sjever.
Međutim, 14. aprila, izraelska vojska je porekla bilo kakve planove da otvori kontrolni punkt. Umjesto toga, vojnici su blokirali put Palestinaca koji su putovali i otvorili vatru na masu.
Najmanje pet Palestinaca je ubijeno, a nekoliko drugih je povrijeđeno u neizazvanoj paljbi na nenaoružane civile, što je izazvalo osude širom svijeta.
Kako je Avichay Adraee, arapski govornik izraelske vojske, odbacio bilo kakve planove za dopuštanje povratka ljudima na sjevernu Gazu, ljudi su bili prisiljeni vratiti se prema jugu.
Drugi, poput Mohammeda Abu Jarada, palestinskog učitelja koji je pobjegao u Rafah iz grada Beit Lahia, dobro znaju cijenu koju bi mogli platiti pokušavajući se vratiti kući.
"Nismo pokušali vratiti se na sjever zbog prisustva izraelskih okupacionih snaga na području Netzarim", kaže Abu Jarad za TRT World, referirajući se na područje gdje su izraelske snage izgradile zaštitni koridor i efikasno podijelile Gazu na dva dijela.
"Ako to učinimo, izlažemo se opasnosti od ubistva."
Od pokretanja vojne ofanzive u Gazi – nakon oktobarskog prekograničnog napad Hamasa – izraelska vojska je također izgradila dva stražarska punkta i postavila nekoliko kontrolnih tačaka u onome što je sada poznato kao „Netzarim koridor“.
U svojim početnim naredbama evakuacije za napuštanje sjeverne Gaze 13. oktobra, izraelska vojska prisilila je gotovo polovinu od 2,3 miliona stanovnika Gaze da se premjesti na jug, tvrdeći da je evakuacija privremena.
Neke međunarodne organizacije kritikovale su ovu politiku kao oblik prisilnog raseljavanja, a Generalna skupština Ujedinjenih nacija pozvala je Izrael da povuče ovaj potez.
Kao odgovor, izraelski zvaničnici tvrdili su da je njihov jedini cilj zaštita civila od intenzivnih bombardovanja u području, ali događaji na terenu pričaju drugačiju priču.
"Izrael je pozvao Palestince da napuste područje i obećao im povratak, ali se brzo ispostavilo da je to bilo lažno", kaže palestinski istraživač i akademik koji je želio ostati anoniman pod pseudonimom, Dr. Ali Abo al-Hassan.
"Sada grade tampon zonu na područjima koja su očistili od objekata i ljudi, konfiskujući 16 posto Gaze", Al-Hassan prenosi za TRT World.
Zarobljeni u Rafahu
U decembru, kako se izraelska kopnena invazija proširila na centralnu Gazu, Palestinci koji su tražili sklonište u jugoistočnoj Gazi nakon što su bili raseljeni sa sjevera, naređeni su da se pomiču još južnije. U suštini, bili su zarobljeni u Rafahu, najjužnijem gradu opsadne enklave – nekadašnjem domu za 250.000 ljudi.
Danas, više od šest mjeseci od izraelskog rata protiv Gaze, više od milion raseljenih Palestinaca je nagurano u Rafahu – u očajnoj potrebi za humanitarnom pomoći, s ograničenim pristupom osnovnim potrebama poput vode, hrane, higijene, skloništa, medicinskih potrepština i električne energije od 7. oktobra.
Grad Abu Jarada, Beit Lahia, smješten blizu sjeverne granice između Gaze i Izraela, bio je jedno od područja koje je najintenzivnije bombardovano izraelskim vazdušnim udarima i granatiranjem. Kako bi zaštitili svoju djecu od ovog terora, prvo su evakuisani u školu skloništa.
Međutim, kako je bombardovanje postajalo intenzivnije oko škole i kako je izraelska vojska napredovala, Abu Jaradova porodica bila je prisiljena ponovo pobjeći i krenuti prema Rafahu.
Rizikujući putovanje iz Beit Lahia prema jugu neizuzetno opasnim putem, gdje su mnoge porodice bombardovane na putu za Rafah, stigli su samo da bi shvatili da nema praznih skloništa, što je dodatno pojačalo njihovo raseljavanje.
"Više nije bilo dovoljno mjesta u školskim skloništima, a nismo imali rođake kod kojih bismo mogli ostati", kaže Abu Jarad. Sa svojom proširenom porodicom od 11 članova, uključujući šestoro djece, sada živi u šatoru zapadno od Rafaha.
Dok su Ujedinjene nacije prepune i stanovi i zgrade primaju stotine ljudi, mnogi su prisiljeni živjeti u šatorima i improvizovanim nastambama, boreći se da zadovolje svoje osnovne potrebe.
"Život u Rafahu je neizdrživ", kaže on. "Najjednostavniji zadaci su teški, od korištenja toaleta do dobijanja vode za piće i svakodnevnu upotrebu."
Praćenje kretanja
Pored loših uslova u skloništima i šatorskim kampovima, Palestinci u južnim dijelovima Gaze teže da se vrate na sjever, strahujući od nadolazeće kopnene invazije u Rafahu.
U februaru, izraelska vojska je objavila planove za proširenje svoje kopnene invazije na prepunjeni grad Rafah, pri čemu je izraelski premijer Benjamin Netanyahu konstantno ponavljao njihovu odlučnost da to učine, ali bez preciziranja vremena.
Kopnena ofanziva ostavit će Palestince bez bilo kakvog izlaza izraelskim mecima, jer im koridor Netzarim, dug 6,5 kilometara stoji na putu.
Satelitske snimke i izvještaji s terena pokazuju da je Izrael uspostavio sigurnosne barijere, kontrolne punktove i dva stražarska punkta na ovom putu kako bi pratio palestinsko kretanje prema sjeveru, rekao je Antoine Shalhoub, istraživač u Palestinskom centru za izraelske studije u Ramali, za TRT World.
Koridor Netzarim proteže se od granice između Gaze i Izraela do Sredozemnog mora.
Abu Jarad napominje da nije vidio ni jednu porodicu koja se uspjela vratiti na sjever.
"Invazija Rafaha može biti iskorištena za trajno prisilno raseljavanje pod izgovorom dobrovoljne migracije", upozorava Shalhoub.
Iako Izrael tvrdi da je ovaj koridor neophodan iz sigurnosnih razloga, Palestinci strahuju da će trajno zabraniti povratak Palestinaca i dovesti do ponovne izgradnje izraelskih naselja. Takav scenario bi Gazu vratio unazad mnogo godina – kada je Izrael strogo kontrolisao palestinsko kretanje prije povlačenja iz enklave 2005. godine.
"Izraelova upornost u sprečavanju raseljenih ljudi da se vrate, na sjever Gaze, svojim domovima implicira namjeru za širenjem naselja, što su izjave iz vlade Netanyahua potvrdile od početka rata", objašnjava Shalhoub.
Ekstremno desni ministri su mnogo puta izrazili mišljenje da bi Palestince trebalo "podsticati" da napuste Gazu i sugerisali da susjedne arapske zemlje prime izbjeglice.
Izraelski list Haaretz objavio je satelitske snimke koje pokazuju izgradnju tuševa, kupatila i elektroenergetske usluge na dva stražarska punkta koje izraelske snage grade na koridoru.
Jedan stražarski punkt nalazi se na raskrsnici između Netzarimskog puta i puta Salah al-Din, dok se drugi nalazi na mjestu gdje se sastaje obalna ruta Gaze.
Dok izraelska vojska naziva izgradnju ovih stražarskih punktova dugoročnim postignućem, kontrola koridora Netzarim je u srcu trenutnih pregovora o primirju s Hamasom. Palestinska grupa zahtijeva povlačenje izraelskih trupa iz Gaze – što bi zapravo značilo oslobađanje kontrole nad koridorom Netzarim, cestom i stražarskim punktovima izgrađenim na njoj.
Objave na društvenim mrežama prikazuju osvijetljene stražarske punktove usred Gaze na Netzarim koridoru, u oštrom kontrastu s okolinom koja je u tami. Druge slike i videozapisi pokazuju izraelske trupe na tom području kako jedu, piju i plešu dok ostatak enklave pati od gladi.
Čežnja za domom
Mnogi raseljeni Palestinci su potomci ljudi koji su pobjegli tokom Nakbe, ili katastrofe 1948. godine – termin koji se odnosi na masovno raseljavanje, otimanje imovine i etničko čišćenje Palestinaca.
Trenutno, prema procjenama UNRWA-e, u sjevernoj Gazi ostalo je više od 300.000 Palestinaca.
Mnogi Palestinci kažu da se boje ponovnog proživljavanja ove kolektivne traume i da ako sada odu, nikada se neće moći vratiti.
„Ti ljudi su mjesecima kažnjeni glađu, jer Izrael namjerno uskraćuje resurse i pomoć da ih stigne, kako bi ih natjerao da odu. Više od 30 Palestinaca je umrlo od gladi”, naglašava Al-Hassan, ističući da Izrael koristi gladovanje kao taktiku raseljavanja.
Sada, nakon više od 200 dana, brutalni rat Izraela protiv Gaze rezultirao je ubistvom više od 34.000 Palestinaca i ranjavanjem najmanje 77.000. Neprekidno bombardovanje uništilo je ili oštetilo blizu 62 posto svih domova u Gazi, što je ekvivalentno 290.820 stambenih jedinica, prema procjeni štete Svjetske banke od 29. marta.
Sjeverna Gaza je podnijela najveći teret razaranja, pri čemu je barem 70 posto zgrada sravnjeno sa zemljom.
Čak iako su njihove kuće u ruševinama, Palestinci na jugu Gaze nadaju se povratku svojim domovima u Gazu. Neki očajnički žele ponovno biti sa svojim voljenima, dok drugi jednostavno žude za povratkom kući.
"Ne možemo zamisliti sebe bez povratka u Beit Lahiya, čak iako je kuća srušena ili oštećena. Ne želimo živjeti daleko od našeg doma na sjeveru, gdje još uvijek živi mnogo mojih rođaka, uključujući moje sestre i druge", kaže Abu Jarad.
"Ono o čemu najviše razmišljamo sada je kuća. Naša kuća je pretrpjela značajnu štetu, ali još uvijek stoji. Nadamo se da će tako ostati. Čak iako bude uništena, dio nje može biti popravljen. Ono što se najviše bojimo je njeno uništenje", dodaje.
