Nemiri na kampusima u SAD-u tokom ere Vijetnamskog rata značajno su bili pod utjecajem aktivizma studenata na fakultetima, što je doprinijelo širenju antiratnih osjećaja među širom javnošću.   Foto: AP

Protesti protiv brutalne vojne ofanzive Izraela u Gazi, u kojoj je poginulo više od 34.000 Palestinaca — 70 posto njih su žene i djeca — šire se na američkim kampusima.

Pokret je započeo na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku, gdje je 18. aprila izvršeno više od 100 hapšenja nakon što je rektorica Univerziteta Minouche Shafik pozvala policiju New Yorka da očisti "kamp solidarnosti za Gazu" koje su studenti postavili. Demonstranti pozivaju Univerzitet, kao i mnoge druge u New Yorku i širom zemlje, da se povuku iz kompanija koje imaju veze s Izraelom.

Ovo je odjek duge historije protesta predvođenih studentima širom svijeta i na američkim kampusima — uključujući i na Kolumbiji, kada su studenti 1968. organizirali antiratne proteste pozivajući na kraj Vijetnamskog rata i sudjelovanje američke vojske u njemu.

Evo nekoliko studentskih protesta koji su imali značajan utjecaj i doveli do dalekosežnih promjena:

Pobuna u Sowetu

16. juna 1976. godine, blizu 20.000 crnoputih studenata iz različitih škola u Sowetu, Južna Afrika, okupilo se na mirnom protestu. Studenti su protestirali zbog plana aparthejdske vlade da uvede nastavu na afrikaansu — zapadnogermanskog jezika koji potječe iz nizozemskih kolonija u Južnoj Africi u 17. stoljeću — ali su također ukazivali na dublje socioekonomske probleme pod režimom samo za bijelce u zemlji.

Miran marš postao je nasilan kada je naišao na naoružanu policijsku snagu. To je dovelo do smrti stotina demonstranata — s procjenama od 176 do 700 ubijenih i više od 1.000 povrijeđenih. Među žrtvama su bili 15-godišnji Hastings Ndlovu i 12-godišnji Hector Pieterson, koji su prvi pogođeni hicima policije.

Južnoafrički fotograf Sam Nzima pozira sa svojom ikoničnom fotografijom na kojoj se vidi Hector Pieterson, jedan od mladih školaraca, kojeg je policija upucala tokom pobune u Sowetu 1976. Godine 2011. Nzima je bio počašćen zbog toga što je pomoću te slike pomogao da se svijetu otkrije brutalnost aparthejda, što je ujedno označilo kraj njegove karijere jer je policiju toliko razljutila pažnja koju je njegova fotografija privukla.       Foto:  AP

Unatoč nasilnoj represiji, studenti su nastavili organizirati se, igrajući značajnu ulogu u borbi i prevladavanju nejednakosti i represije izazvane aparthejdom. Privlačeći pažnju i osudu bijelih manjinskih vlasti koje su vladale aparthejdom, protesti protiv aparthejda proširili su se širom zemlje.

Grupacije širom svijeta uskoro su počele pritiskati univerzitete da se distanciraju od korporacija koje su podržavale južnoafričku vladu, postavljajući temelje za kraj aparthejda.

Danas se 16. juni priznaje kao Dan mladih u Južnoj Africi kako bi se odala počast studentima koji su se suprotstavili aparthejdnom režimu tokom Sowetskog ustanka 1976. godine.

Baršunasta revolucija

17. novembra 1989. godine, hiljade studentskih protestanata učestvovale su u onome što se smatra najvećim antivladinim demonstracijama u tadašnjoj Čehoslovačkoj, što je rezultiralo nenasilnim rušenjem autoritarnog sistema i okončanjem više od 40 godina komunističke vlasti u onome što je poznato kao baršunasta revolucija.

Protestanti su izabrali taj datum jer je bio Međunarodni dan studenata, koji obilježava univerzitete u Pragu koje su 1939. godine napali nacisti, ubivši devet studenata.

Više od 1.000 drugih je poslano u koncentracione logore. U vrijeme protesta, čehoslovačka vlada, koja je od kraja Drugog svjetskog rata bila pod kontrolom jedne komunističke partije orijentirane na Moskvu, ozbiljno je ograničila govor protiv vlade i suzbijala nezadovoljstvo.

U godinama koje su prethodile protestima, antivladini sentiment je rastao zbog opadanja ekonomije Sovjetskog bloka i uspjeha demokratskih pokreta u zemljama poput Poljske i Mađarske.

Baršunasta revolucija okončala je decenije represivne komunističke vladavine, počevši s vatrenim govorima na univerzitetskom kampusu u Pragu, te inspirišući mnoge hiljade studenata da krenu prema Trgu Sv. Venceslava tokom narednih dana u novembru 1989.        Foto:  AP

Unatoč policijskoj represiji, studentski protesti su nastavili širiti se u druge gradove i dobili značajan zamah.

Do 20. novembra, pola miliona ljudi ispunilo je ulice Praga i demonstriralo na Trgu Sv. Venceslava.

Osam dana kasnije, rukovodstvo Komunističke partije je podnijelo ostavke, a Čehoslovačka je bila spremna da izabere predsjednika po prvi put od komunističke vladavine 1948.

8. decembra, Václav Havel, pisac i najpoznatiji disident zemlje, nominovan je za predsjedničkog kandidata, prije nego što je postao predsjednik 29. decembra.

Protesti protiv Vijetnamskog rata

Nemiri na američkim univerzitetima tokom ere Vijetnamskog rata značajno su utjecali na aktivizam studenata, što je doprinijelo širenju antiratnih sentimenta među širom javnošću.

Kapi vode pršte dok se mladi malo opuštaju po vremenu od 88 stepeni tokom antiratne demonstracije na Elipsi u Washingtonu, 9. maja 1970.     Foto:  AP

Neki od najvećih i najkoordiniranijih nizova protesta u SAD-u dogodili su se u maju 1970. godine, ujedinjujući gotovo milion studenata s više od 880 univerzitetskih kampusa u snažnom pokazivanju solidarnosti koje je uključivalo izlazak i druge ometajuće akcije, pozivajući na kraj rata.

Predsjednik Richard M. Nixon obećao je završetak rata u Vijetnamu tokom svoje kampanje za izbore 1968.

Međutim, krajem aprila 1970. Nixon je objavio da se rat proširuje s američkom invazijom na Kambodžu.

Ovaj potez brzo je osuđen od strane međunarodne zajednice i izazvao je snažne proteste na univerzitetskim kampusima poput Univerziteta Kent State u Ohaju, gdje je jedan od najznačajnijih protesta održan 4. maja.

Tog dana, protesti su postali smrtonosni kada su pripadnici Nacionalne garde — koji su pozvani na kampus da intervenišu — otvorili vatru na blizu 600 mirnih demonstranata, ubivši četiri studenta i povrijedivši devet drugih.

Hiljade antiratnih protestanata okupile su se 4. maja 1971. godine ispred Ministarstva pravde. Bilo je to godinu nakon što je Nacionalna garda otvorila vatru i ubila četiri studenta na Univerzitetu Kent State u Ohaju.     Foto:  AP

Pucnjava je imala dubok uticaj, što je dovelo do studentskog štrajka širom zemlje koji je rezultirao zatvaranjem stotina koledža i univerziteta.

Ranije, u aprilu 1968. godine, studenti sa Koledža Kolumbija i Barnard su okupirali svoje kampuse, zahtijevajući da škola prekine veze s institutom Pentagona koji je vršio istraživanja za Vijetnamski rat.

Ovo se ispostavilo kao jedno od najvećih masovnih zadržavanja u historiji New Yorka nakon što su policija, koja je silom uklanjala okupirane studente, bila pozvana na kampus, pri čemu su protestanti na kraju postigli svoje ciljeve.

Protesti protiv Vijetnamskog rata, poput onih na Kolumbiji i Kent Stateu, transformisali su studentski aktivizam i inspirisali mnoge mlade ljude da se uključe u aktivizam.

Mark Rudd, jedan od vođa studentskih protesta na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku, intervjuisan je ispred biblioteke Low Memorial, koja je pozadina, 25. aprila 1968. godine, a koju su studenti okupirali od 24. aprila. Rudd je rekao da je svrha protesta bila "napasti" ono što je tvrdio da je politika univerziteta "rasizma i podrške imperijalizmu." Na ivici, u sredini, s rukama u džepovima, stoji Juan Gonzalez, još jedan od vođa studenata.    Foto:  AP

"Sit-in" protest u Greensboru

Prvog februara 1960. godine, četiri afroamerička studenta s Državnog univerziteta za poljoprivredu i tehniku Sjeverne Karoline sjela su za šank u restoranu Woolworth's u Greensboru, Sjeverna Karolina, koji je bio rezerviran samo za bijelce, što je poslužilo kao katalizator za talas mirnih protesta protiv segregacije u poslovnim objektima širom zemlje.

Poznati kao Greensborska četvorka, ovi studenti — Franklin McCain, Ezell Blair Jr. (kasnije poznat kao Jibreel Khazan), Joseph McNeil i David Richmond — protestovali su protiv segregacionih zakona koji su diskriminisali afroameričke ljude, koji su bili sprečeni da uđu u određene javne objekte.

U to vrijeme, afroameričkim ljudima bilo je dozvoljeno kupovati i jesti na šanku za brzu hranu, ali im je bilo zabranjeno da sjede za stolom.

"Nismo željeli zapaliti svijet", rekao je Khazan prema Muzeju historije Sjeverne Karoline. "Samo smo htjeli jesti." Oni su ljubazno zatražili uslugu na šanku za ručak, ali su im konobari odbili uslugu.

Direktor objekta je pozvao policiju, ali prije nego što su oni stigli, lokalni mediji već su bili obaviješteni od strane Ralpha Johnsa, lokalnog bijelog poslovnog čovjeka koji je bio naklonjen njihovim ciljem.

Pošto su kupili nekoliko sitnica prije nego što su sjeli za ručak u radnji, nadležni su rekli da ne mogu ništa učiniti, jer su četvorica muškaraca plaćala mušterije koji nisu poduzeli nikakve provokativne radnje. Međutim, medijski odgovor je bio odmah i fotografija Greensborske četvorke objavljena je u lokalnim novinama, što je dovelo do brzog širenja protesta.

Crnoputi studenti uzalud čekaju hranu u ovom restoranu F.W. Woolwortha u Greensborou, Sjeverna Karolina, 20. aprila 1960.    Foto:  AP

Četvorica studenata su se vratila u Woolworth'su narednih dana u pratnji više studenata, ali osoblje im je svaki put odbilo uslugu.

Nakon gotovo sedmice protesta, blizu 400 studenata se okupilo u objektu kako bi demonstrirali. Ubrzo nakon toga, kako su vijesti o njihovim sjedenjima postajale poznatije, protestanti su organizovali sjedenja u gradovima širom zemlje.

To je dovelo do integracije ugostiteljskih objekata širom juga zemlje, a u julu 1960. godine, šank za ručak u Woolworth'su u Greensboru otvoren je za crnopute posjetitelje.

Fokus sjedenja proširio se kako bi uključio segregirane hotele, plaže i biblioteke, pružajući predložak za nenasilni otpor i postajući ključna prekretnica u borbi za građanske slobode.

Bivši studenti A & T iz Sjeverne Karoline, s lijeva na desno, Joseph McNeill, David Richmond, Franklin McCain i Jibreel Khazan, prikazani su za šankom za ručak u F.W. Woolworthu u Greensboru, Sjeverna Karolina, 1. februara 1980. godine, dok slave 20. godišnjicu svojih historijskih sjedenja. Četvorica nisu bila uslužena 1960. godine, ali njihova akcija pokrenula je pokret sjedenja u više od devet država.     Foto:  AP

Francuski Maj '68.

U maju 1968. godine, Francuska je prolazila kroz period nezapamćenih društvenih nemira.

Kada su studenti u Parizu okupirali Univerzitet Sorbona, jedan od najprestižnijih univerziteta u Evropi, njihovo preuzimanje škole postalo je simbolično za društvene potrese u zemlji u to vrijeme.

Francuski predsjednik Charles de Gaulle bio je na vlasti deset godina, a nova generacija težila je slobodi.

Studenti pune amfiteatar Univerziteta Sorbona 14. maja 1968. godine kako bi održali političke debate dok okupiraju Sorbonu i većinu centara Pariskog univerziteta nakon što su policijske snage evakuisale Latinski kvart, srce studentskog života u Parizu, prethodne noći.     Foto:  AP

Protest se na kraju proširio da uključi radnike, pri čemu se procjenjuje da je blizu 10 miliona ljudi učestvovalo u pokretu.

Tražili su demokratske i obrazovne reforme, kulturnu emancipaciju, socijalnu pravdu i bolje radne uslove.

"Sve je bilo zabranjeno svugdje", rekla je Josette Preud'homme, koja je kao dvadesetogodišnjakinja učestvovala u protestima 1968. godine, NPR-u, primjećujući da su događaji promijenili njen život.

"Morali ste slušati naredbe u fabrikama, u školama. Gušili smo se. Postojala je ova ogromna potreba za razgovorom i dijeljenjem. Svi su bili siti."

Pokazujući snagu, univerzitetski studenti blokiraju Aveniju Champs Elysées u Parizu 7. maja 1968. godine u masovnoj demonstraciji sjedenjem protiv policijske okupacije kampusa Sorbona i Nanterre.    Foto:  AP

Specijalne policijske snage su intervenisale nakon što su demonstranti pokušali krenuti prema Sorboni gdje su nastava bila zatvorena od protesta 3. maja.

Tokom studentskih okupacija i općih štrajkova u Francuskoj, univerzitetski administratori i policija su koristili silovite konfrontacije kako bi suzbili proteste, što je rezultiralo uličnim borbama u Latinskom kvartu Pariza.

3. maja, studenti su se okupili i protestovali na Univerzitetu Sorbona. Kada je policija ušla u univerzitet, stotine su pretučene i gotovo 400 uhapšeno.

Univerzitet Sorbona je privremeno zatvoren, a kada se ponovo otvorio, studenti su se vratili i započeli okupaciju koja je trajala preko mjesec dana.

Klavir stoji napušten nakon cijelonoćnog džez-koncerta unutar Univerziteta Sorbona u Parizu, 14. maja 1968. godine, dok studenti okupiraju zgradu već drugi dan nakon što je Latinski kvart evakuisan od strane policijskih snaga nakon desetodnevnog opsade.     Foto:  AP

Na svom vrhuncu, protesti tog perioda, poznati kao Maj 68, čak su doveli do zaustavljanja ekonomije Francuske.

Prema novinaru i autoru knjige "Le Roman de Mai 1968", Jean-Lucu Heesu, koji je tada imao 16 godina, postojalo je "uzbuđenje i osjećaj da bi nešto moglo da se promijeni", kako su se protesti širili.

Utjecaj ovih protesta otvorio je put za veće društvene i političke slobode, poput pokreta žena i boljih radnih uslova u Francuskoj.

Na osnovu ankete iz maja 2018. godine, većina Francuza danas smatra Maj '68. pozitivnim trenutkom u historiji.

TRT Balkan