Pet stvari koje treba znati o operacijama spašavanja nakon zemljotresa

Opsežna operacija potrage i spašavanja počela je nakon što je zemljotres jačine 7,7 stepeni Richterove skale s epicentrom u okrugu Pazarcik u pokrajini Kahramanmaras pogodio jugoistočnu Turkiye, ostavivši stotine mrtvih i hiljade povrijeđenih ljudi.

Kompletnu regiju potreslo je mnogo naknadnih zemljotresa, uključujući one veće magnitude (6,6 i 6,5), koji su obuhvatili i jugoistočnu provinciju Gaziantep, prema Turskoj glavnoj upravi za katastrofe i hitne slučajeve (AFAD).

Službenici AFAD-a, 27 akreditiranih službenika općina i nevladinih organizacija, ukupno 9.698 volontera za traganje i spašavanje i 216 vozila odmah su poslani iz Istanbula kako bi pružili podršku lokalnim akcijama u područjima zemljotresa.

U regiju je poslano ukupno 300.000 deka, 19.772 šatora, 24.172 kreveta, 47.176 jastuka i 1.106 kuhinjskih setova, objavio je AFAD na Twitteru.

Ali kako tačno funkcionira tako velika i složena operacija?

Evo 5 ključnih stvari koje treba imati na umu.

1. Koordinacija

Prvi korak je mobilizacija ekipa za traganje i spašavanje, čiji članovi su često visokokvalificirani volonteri, s najmanje dvogodišnjom obukom.

2. Analiziranje i traženje rupa

Čim spasilačka ekipa stigne na mjesto nesreće, prvo što urade je da procijene situaciju, procijene zgradu, njenu historiju, je li stara ili nova, i pokušaju otkriti gdje u zgradi najvjerovatnije borave ljudi.

Spasioci traže rupe, kao što su one ispod stolova, u kadama ili na stepeništima gdje bi žrtve rušenja zida mogle ostati zarobljene ili su se možda sklonile.

Također je ključno procijeniti razmjere oštećenja zgrade i postoji li vjerovatnoća da će ponovo pasti, ugrožavajući preživjele i spasioce.

Slično tome, spasioci bi trebali paziti na opasnosti poput srušenih dalekovoda, curenja plina, poplava i drugih opasnih predmeta. Specijalna odijela, rukavice, maske i uređaji za praćenje kvalitete zraka kisika i ugljika primjeri su zaštitne opreme.

3. Praćenje i najslabijih zvukova

Najmanji šumovi se mogu locirati u krugu nekoliko metara, uz korištenje specijalizirane zvučne opreme. Mjesto mora ostati tiho dok član spasilačkog tima tri puta udara čekićem u nadi da će dobiti reakciju.

Detektori ugljičnog dioksida mogu se koristiti za lociranje onesviještenih preživjelih. Najbolje funkcioniraju u malim područjima gdje postoji veća koncentracija CO2 od ljudi koji zbog toga još dišu.

Sistem termalnih kamera, koji prikazuje područja tjelesne topline, uz obučene pse tragače su među alatima za istraživanje.

4. Uklanjanje krhotina i izvlačenje žrtava

Situacija se mora stabilizirati prije izvlačenja preživjelih iz ruševina. To se postiže izgradnjom pravougaonog drvenog okvira poznatog kao " kutijasti krevet" i njegovim postavljanjem ispod ruševina.

Spasioci koriste različitu tešku opremu za premještanje ruševina, uključujući hidraulične dizalice i bagere. Nakon što je ulaz osiguran, paralizirane žrtve se podižu, vuku ili iznose iz ruševina uz pomoć posebne sigurnosne opreme.

Radnici mogu vidjeti sve zarobljene pojedince unutra koristeći bagere koji kidaju velike betonske ploče na vanjskoj strani zgrade. Za rezanje olupina nose se i motorne pile i drugi električni alati.

Ostali alati mogu uključivati opremu za "podupiranje", koja osigurava stabilne i sigurne puteve i ravne vreće koje se postavljaju ispod velikih predmeta i napuhavaju zračnom pumpom.

Kako se preživjeli izvlače, procjenjuje se njihovo zdravstveno stanje; pojedincima se daje prioritet korištenjem trijaže, što zavisi od toga koliko je njihovo stanje ozbiljno. Najhitnije medicinske procedure obično počinju na licu mjesta.

5. Odlučivanje kada završiti

Tešku odluku kada prekinuti potragu za zarobljenim pojedincima donose koordinacijska agencija i država. Iako je utvrđeno da ljudi prežive do 13 dana ako imaju pristup vodi, prosječan period za ovu promjenu je između pet i sedam dana.