Iznenađujuće porijeklo poznatih nacionalnih jela       Foto: TRT Balkan

Porijekla nacionalnih jela često i ne propitujemo, vjerujući da nacionalizirano jelo sa potpisom određene zemlje potiče upravo iz nje, no postoji dosta historijskih činjenica koje dokazuju da su mnoge nacije ili prisvojile određena jela ili su ih blagom izmjenom recepta prilagodile vlastitoj kulturi.

Započnimo internacionalno gastro putovanje koje će otkriti porijeklo svima dobro poznatih nacionalnih jela, koje nije toliko očigledno kao što se čini. Jesu li popularne namirnice, voljene širom svijeta, zaista autentične kao što smo mislili da jesu?

Kroasani

Mislimo da su iz: Francuske

Potiču iz: Beča, Austrija

Simbol Francuske, internacionalno voljeni kroasan, koji je duboko ukorijenjen u francuskoj kulturi, zapravo vuče porijeklo iz Austrije.

Austrijska delicija kipferl duhovni je predak kroasana. Kipferl je pecivo u obliku polumjeseca koje može biti obično ili punjeno kremom orašastih plodova. Mnogi historičari vjeruju da ova poslastica potiče iz manastirskih pekara i da se pekla kao običaj za proslavu Uskrsa – a prvi put se spominje u 12. stoljeću.

U 17. stoljeću jedan Austrijanac je razvio recept za lisnato tijesto – ključni sastojak za idealni kroasan. Iako postoji mnogo priča o prelasku kroasana iz Austrije u Francusku, poput one o austrijskoj nadvojvotkinji Mariji Antoanetti, koja je postavši kraljicom Francuske krišom na dvoru uživala u uvezenim kipferlovima iz Austrije, historijski je najtačnija ona o austrijskom poslastičaru Augustu Zangu.

On je u Parizu početkom 19. stoljeća otvorio luksuznu slastičarnu u kojoj je služio kipferl. Francuzi su ga, zbog njegovog oblika, prozvali kroasanom jer ta riječ na francuskom znači polumjesec.


„Francuski“ pomfrit

Mislimo da je iz: Francuske

Potiče iz: Valonije, Belgija

Debatu oko porijekla pomfrita, originalnog naziva „french fries“, vode Francuska i Belgija.

Belgija je podijeljenja na dvije glavne regije: francusku na jugu (Valonija) i flamansku na zapadu (Flandrija). Smatra se da pomfrit potječe iz francuske regije Valonije, odakle je i dobio ime, što nam govori da je francuski pomfrit i dalje francuski, ali ne iz Francuske.

Vjeruje se da su belgijski seljani tokom 16. i 17. stoljeća hvatali, pržili i jeli ribu iz rijeke Meuse. Tokom zimskih mjeseci rijeka bi se smrznula, što bi im onemogućilo pristup ribi. Pošto nisu mogli da pecaju, jedina hrana koja je tada bila dostupna bio je krompir. Seljani bi ga rezali dovoljno sitno da izgleda kao male ribice i pržili bi ga na isti način. Vjeruje se da su seljani koji su živjeli uz Meusu to radili od 1600-ih godina.

Pomfrit, iako nosi naziv „francuski pomfrit“, danas je jelo koje najviše asocira i vezuje se za američku kuhinju u lancima brze hrane. Ali, ovaj način pripreme krompira je otkriven i prenesen u Ameriku tek tokom Prvog svjetskog rata, kada su ga primijetili vojnici u posjeti. Oni su ga prozvali “francuskim” pomfritom jer se sve to dogodilo u francuskom govornom području Belgije.

Dok Belgijanci i Francuzi vode debatu oko porijekla ovog svjetski poznatog jela, procjena je da prosječan Amerikanac godišnje pojede skoro 12 kilograma pomfrita.

Kečap

Mislimo da je iz: SAD-a

Potiče iz: Kine

Šta najbolje ide uz pomfrit? Pa naravno, kečap!

Dok je kečap osnovni dodatak jelima u američkoj kuhinji, ispostavilo se da je porijeklo ovog popularnog slatko-slanog sosa od paradajza sve osim američko.

Kečap je nastao na jugu Kine u 6. stoljeću, kao slani umak od fermentirane ribe i soli. Naziv dolazi od od hokienske kineske riječi “kê-tsiap”, a ovaj dodatak jelu na južnokineskom dijalektu min se također zvao „koe-cheup“ ili „ge-thcup“. Vjeruje se da su trgovci ovaj riblji umak ranije donijeli iz Vijetnama u jugoistočnu Kinu.

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća Britanci su sa svojih trgovačkih putovanja do Filipina i Indonezije ovaj tamni umak ponijeli kući. Kako bi replicirali okuse Azije, oni su pravili vlastite verzije sa sastojcima kao što su kamenice, gljive, inćuni i ostrige. Tome svjedoči recept “Kečap u pasti” Richarda Bradleya objavljen 1732. godine. Prvobitni, britanski kečapi su uglavnom bili tamni i tanke teksture te su se dodavali u supe, umake, meso i ribu.

Prvi poznati objavljeni recept za kečap od paradajza pojavio se 1812. godine, a napisao ga je naučnik i hortikulturista James Mease, koji je paradajz nazvao „ljubavnim jabukama“. Njegov recept je sadržavao pulpu od paradajza, začine i viski, ali je nedostajalo sirćeta i šećera, koji se danas dodaju u kečap.

Od tada svijet soseva više nije isti, čemu svjedoči činjenica da, prema sprovedenim anketama, 97% američkih domaćinstava posjeduje kečap u vlastitom frižideru.

Riba i pomfrit

Mislimo da je iz: Velike Britanije

Potiče iz: Portugala


Dok Belgijanci zbog vremenskih uslova nisu mogli zajedno jesti ribu i pomfrit, taj luksuz su smislili i imali Portugalci, a kasnije su tom spoju Britanci dodali neizostavni kečap.

Iako je riba i pomfrit (engl. fish and chips) jelo prepoznatljivo za kulturu Velike Britanije, ono ipak vuče porijeklo iz Portugala. Vjeruje se da su Šepardski Jevreji tokom progona 1400-ih godina u Veliku Britaniju prenijeli stoljećima staro andaluzijsko jelo zvano „peshkado frito“. Bijela riba pržena u tankom sloju brašna pripremala se za Šabat, a njoj je 1800-ih, kada je krompir postao popularan, dodan i pomfrit.

Pohovana riba se služila hladna jer se pravila petkom i servirala subotom na Šabat, tokom kojeg Jevreji odmaraju, ne kuhaju i ne podgrijavaju napravljena jela. Kasnije, kada je krompir populariziran, služio je da riba preko noći ostane svježa.

Da je ovo jelo iz Portugala potvrđuje činjenica da je ta zemlja inače poznata po izvozu morskih plodova.

Tjestenina

Mislimo da je iz: Italije

Potiče iz: Kine

Pasta kakvu poznajemo i mi i Italijani je potomak azijskih nudli, za koje se vjeruje da ih je sa svojih putovanja donio čuveni italijanski istraživač Marco Polo ili neki drugi evropski putnik.

Rečeno je da su rezanci od tjestenine postali popularni u Italiji oko 13. stoljeća i najvjerovatnije su ih donijeli evropski putnici. Ti putnici su vjerovatno otkrili rezance s jajima zahvaljujući nomadskim Arapima, koji su bili zaslužni za donošenje ranih oblika tjestenine na zapad iz Azije. Ono što italijansku tjesteninu razlikuje od ostalih rezanaca je upotreba durum pšenice.

Rezanci sa jajima su dugo bili osnovni dio kineske ishrane, datirajući još iz 1. stoljeća prije nove ere. Ali, prefinjenost procesa i dodavanje durum pšenice učinili su tjesteninu pristupačnom stanovništvu i raznovrsnom. Benefit joj je također što osušena ima dug rok trajanja.

Odličan okus dobija u kombinaciji s mediteranskom autohtonom hranom, što je pastu (kako je Italijani zovu) ustvari čvrsto ukorijenilo kao osnovnu hranu u italijanskoj kuhinji i kulturi.

Švedske ćufte

Mislimo da je iz: Švedske

Potiče iz: Turkiye

Švedske ćufte ili originalno köttbullar su mesne okruglice bazirane na turskom receptu.

Ovo jelo je popularizirala IKEA, koja ih suži u svom restoranu, pa je za mnoge odlazak u tu prodavnicu nezamisliv bez odmora uz švedske ćufte. Recept za ćufte u ovu skandinavsku zemlju donio je kralj Karl XII, koji je tokom ranog 18. stoljeća živio u egzilu u Osmanskom carstvu. Za razliku od turskih, Šveđani i IKEA služe ih sa umakom, pireom od krompira i džemom od brusnica.

Iako širom svijeta postoje razni okusi ćufti i samim tim brojni recepti za pripremanje kuglica od mesa, Šveđanima se najviše svidio turski recept. Poznate kao köfte, turske ćufte se prave od goveđeg i jagnjećeg mesa sa uobičajenim sastojcima kao što su luk, jaja, peršun, panko, prezle i so za pojačavanje okusa – švedske ćufte su za razliku od turskih obično na bazi svinjetine.

Sladoled

Mislimo da je iz: Italije

Potiče iz: Mongolije

Italijani su širom svijeta poznati po kvaliteti svog sladoleda i gelatoa, ali smatra se da on ipak potiče iz Mongolije, a njegov pronalazak desio se sasvim slučajno. Zapisi kažu da su sladoled slučajno napravili mongolski konjanici koji su galopirajući preko zaleđenih ravnica nosili mlijeko bivola ili jaka.

Jašući preko ravnica pustinje Gobi, kada bi padala noć, a sa njom i hladna pustinjska temperatura, dok su konjanici u spremnicima za namirnice prenosili mlijeko, ono bi se mućkalo i smrzavalo.

Sa širenjem Mongolskog carstva 1200-ih godina rasla je i popularnost nove, zaleđene krem poslastice od mlijeka. Smatra se da je recept u Italiju donio Marco Polo krajem 13. stoljeća, tačnije 1295. godine.

TRT Balkan